Aca Tijanić na to kaže da je, bez obzira na sve što se govori, Stanko Subotić Cane odličan krojač koji mu je, kad se ženio, "na vreme" sašio vjenčano odijelo. Time zapravo hoće reći da je Cane, kao i pokojni Vanja Bokan, fabulozno bogati cigaretni mafiozo ubijen u Grčkoj, bivši butikaš, a ti likovi koji su u bivšoj Jugoslaviji ilegalno uvozili tekstil, često bi se u krijumčarskoj ekonomiji ratnog društva razvili u krupne biznismene. Kao što svaki policajac zna, uz tekstil ide droga, a privredno čudo nastaje kad država toliko oslabi da više ne kontrolira ilegalnu trgovinu cigeretama.
Dok je Srbija bila pod embargom, šverc cigareta (i svega ostaloga, uključujući naftu i drogu) kontrolirala je Miloševićeva tajna služba, DB. Kad je demokratska koalicija svrgnula Slobu 5. studenog 2000. godine, a na vlast došao Đinđić, on je, smionim potezom, privatizirao duhanski monopol i jednu od dvije tvornice cigareta prodao Canetu koji je od "Phillipa Morrisa" dobio licencu za marlboro. To je, kako opisuje u svojoj važnoj knjizi novinar Miloš Vasić, smjesta uništilo ilegalnu ekonomiju cigaretne mafije, a državnu kasu napunilo prihodom od duhanskog monopola. No, kad je Đinđić ubijen, odnosi snaga su se promijenili. Razvoj Subotićeve distribucije, u koju se upustio kao partner WAZ-a, kojemu je Đinđić prodao polovicu izdavačkog poduzeća "Politika", naglo je osujećen, pa su ga istisnuli drugi likovi, prvenstveno Predrag Ranković Peconi, vlasnik duhanske kompanije "Fast", te još dvanaest poduzeća što sačinjavaju imperij ovog srpskog oligarha najpoznatijeg po tome što je nepoznat, pa je do sada objavljena samo jedna njegova (loša) fotografija.
U Srbiji, Cane svoju istinu brani na posebnom sajtu koji je prikačen na stranicu "e-Novina", regionalnog internetskog izdanja što okuplja mnoge autore bivšeg "Feral Tribuna" i njihove beogradske prijatelje. I Cane se tu (u baneru) reklamira, a urednik "e-Novina" Petar - Pera Luković blizak je ekipi Čeda-Beba, povezanoj s Canetom još iz doba premijerstva Zorana Đinđića. To je jako komplicirana srpska ujudurma koju bi trebalo ukratko objasniti neupućenima.
Dakle, najbliži Đinđićev suradnik koji je nesumnjivo posredovao da se napravi deal sa Canetom bio je Vladimir - Beba Popović, šef Biroa za komunikacije Đinđićeve vlade, Zokijev glasnogovornik koji je češće interpretirao njegova mišljenja nego prenosio njegove riječi. Poslije ubojstva Đinđića, Beba je s Čedomirom - Čedom Jovanovićem pretendirao na nasljedstvo, ali je njihova vlada koju je vodio Živković izgubila na izborima protiv bivšeg koalicijskog partnera Koštunice. Koštunicu i njegov domaći, "kuhinjski" kabinet, kojemu je pak bio blizak Aca Tijanić, optužili su Čeda i Beba kao sudionike komplota, što je i dovelo do atentata na premijera.
Atentat su izveli pripadnici Specijalne policije (uniformirani kriminalci Luković Legija i Zveki Jovanović, uz pomoć zemunskoga klana švercera droge Dušana Spasojevića Šiptara i Mile Lukovića Kuma). To je utvrđeno na dugotrajnom, skrupulozno vođenom sudskom procesu, koji, međutim, nije išao za utvrđivanjem zapovjedne linije do naručilaca, niti do političkih pokrovitelja zločina. Čeda i Beba manje-više tvrde da je cijelu zavjereničku infrastrukturu zasnovao svemoćni KOS, vojni "organi bezbednosti", u doba kad im je zapovijedao general Aca Tomić, blizak ljudima Koštuničina "kuhinjskog kabineta".
Kako bilo, vlast u Đinđićevoj Demokratskoj stranci preuzeo je naposlijetku Boris Tadić, koji je Čedu i Bebu izbacio iz članstva, pa pobijedio na srpskim predsjedničkim i parlamentarnim izborima te formirao Vladinu koaliciju s Miloševićevim socijalistima (SPS). Liberalno-demokratska partija Čede Jovanovića pruža im tehničku koalicijsku podršku za obnašanje vlasti u glavnom gradu, jer bi tu inače prevladala opozicija - Srpska radikalna stranka i Koštunica. Znači, bez donekle preporođenih miloševićevca, zatim tehnokrata kvaziliberalne (Dinkićeve) stranke G17+, bez penzionera i distancirane potpore Čedine, Boris ne bi mogao formirati demokratsku vlast. Intelektualcima i piscima koji su godinama odolijevali u Miloševićevoj opoziciji sve se to gadi, do te mjere da im ne smeta Canetova potpora kad se izjašnjavaju o nemoralu srpske politike, biznisa i "močvari" u koju je potonulo srpsko društvo.
No, kakve to sve ima veze s kupovinom zagrebačkog "Nacionala"?
Poslije Sanaderova pada raspada se, očito, njegov tajni novinski portfelj. Prvo je Vinna CP odlučila pobjeći hiljadu kilometara od toksičnog portfelja NCL Grupe, i to tako da ga prepusti njemačkom Švicarcu čije poslove nitko ne može istraživati u sigurnoj, diskretnoj ciriškoj poslovnoj okolini. No, to ne znači da o slučaju ne bi trebalo detaljno informirati policijskog atašea švicarskog veleposlanstva u Zagrebu. Bilo bi, naime, dobro da njegova centrala provede odgovarajuće izvide. Jedan razgovor švicarskih službenih instanci s gospodinom Von Seefriedom mogao bi na nj ostaviti silan utisak. U Švicarskoj je, naime, jako opasno ulaziti u ovakve mutne balkanske kombinacije - odnosno, ako je po srijedi samo novčana i poslovna transakcija u kojoj se njemački plemić pojavljuje kao frontmen, na to će se gledati s razumijevanjem, ali ako se zaista, kako tvrdi, on sam namjerava upustiti u domaću politiku kao izdavač jednog revolverškog tabloida čiji je prethodni vlasnik ubijen auto-bombom, mogao bi u Švicarskoj ostati bez odvjetničke licence dok si rekao "Zug".
Moja hipoteza da se raspada Sanaderov tajni medijski portfelj osniva se i na drugim podacima. Bivši premijer stvarao ga je puno vještije od Pašalića, koji je sve radio javno, na živu silu, dok je dr Ivo to obavljao furtim, sa smješkom, uz oslonac na neograničene javne fondove, aktivu javnih poduzeća, koju je upotrebljavao u vlastite svrhe. U tom tajnom portfelju bili su i riječki "Novi list" i "Nacional" i tko zna što još... Primjerice, dnevnik Bussines.hr, ranije kritičan prema Vladi, kupio je pa valjda time nekome bliskom hrvatskoj vlasti učinio uslugu sarajevski biznismen Mujo Selimović, spriječivši da te novine, što ih je osnovala švedska korporacija "Bonnier" pa ih se riješila u jeku ekonomske krize, ne padne u ruke nekom drugom izdavaču s antivladinom političkom agendom. Na pregovore sa Šveđanima išao je i Ježić, ali to bi bilo previše providno, pa je implementirana ova složenija kombinacija - Mujo je preuzeo list, a upravljanje prepustio maherima među kojima je najprominentniji hercegovački teoretičar marketinga i profesor mostarske univerze, Božo Skoko, povezan s Bandićevim i Sanaderovim sumnjivim poslovima u hrvatskom glavnom gradu.
Sanader, dakle, nije bio siguran hoće li novcem koji se isplaćivao preko stranačkog korupcijskog servisa, tvrtke "FiMI Media", te preko raznih PR-agencija njegova bivšeg šefa kabineta Ratka Mačeka, medije u dovoljnoj mjeri staviti pod kontrolu, pa je tajno investirao milijune u njihovo vlasničko preuzimanje. U slučaju riječkog "Novog lista" državno tužilaštvo to je već ustanovilo, otkrivši da je Robert Ježić, Sanaderov naftni tajkun, izdavačko poduzeće kupio jer mu je pogodovalo poslovima oko Jadranskog naftovoda. Osim riječkog dnevnog lista, ta novinska kuća tiska ili izdaje pulski "Glas Istre", osječki "Glas Slavonije", te zadarski i karlovački dnevnik. A NCL Grupa osim "Nacionala" izdavala je više edicija besplatnog lista "News", koji su sponzorirale gradske uprave - zagrebačko izdanje Bandić, varaždinsko Čačić, i tako dalje... Osim "Slobodne Dalmacije" koja je preuzela na desetke novina u Dalmaciji i Slavoniji, to je, dakle, bila cijela nacionalna infrastruktura lokalnih glasila. Lokalne radio-stanice financirala je, pak, iz posebnog fonda što se stvara prilivom televizijske pretplate, Agencija za telekomunikacije koju je kontroliralo Ministarstvo kulture pod upravom najbližeg Sanaderova čovjeka u Vladi, Bože Biškupića.
Kakva je sad tu uloga gospona Von Seefrieda? Dan nakon što je u beogradskom "Pressu" izašla moja nedužna izjava popraćena još mnogim tezama od kojih su mi neke stavljene u usta iako ih nisam izrekao, javio mi se telefonom Cane, pa sve demantirao. Istog poslijepodneva u "Esplanadi", gdje obično sjedim u to doba, vehementno mi se obratio jedan nepoznat čovjek, na engleskom, pa me zaokupio nekakvim nerazumljivim demantijima i prijetnjama. Ispostavilo se da je to upravo ovaj čudni ciriški advokat koji želi postati izdavač hrvatskog revolverblatta, što sam ga prije petnaest godina osnivao kao ambiciozne hrvatske opozicijske novine, iz kojih su me izbacili Pašalić i moj bivši prijatelj Puki, koji se opskrbio milijunima radeći za režim i njegove tajne službe. Odakle je Von Seefried znao kako izgledam i gdje će me naći?
Otišao je zatim za stol s nekim Matkovićem, koji je kratko vrijeme bio Sanaderov direktor zagrebačkog aerodroma, pa raspisao natječaj za gradnju nove pristanišne zgrade zračne luke na kojem je pobijedio Jure Radić, bivši Tuđmanov šef kabineta. Kao direktor velikog građevinskog koncerna koji je u Hrvatskoj narastao do neslućenih razmjera pod Sanaderovom vlašću i na javnim radovima izgradnje auto-cesta ostvario besprimjeran rast profita u godini kad su sve druge privatne firme nazadovale, Jure Radić projektirao je taj objekt što je državni budžet trebao koštati pola milijarde eura. Valjani Jure pobijedio je pritom - na navodno anonimnom natječaju - Sir Normana Forstera, Zahu Haddid i Renza Piana, tri najjača svjetska arhitekta, koji su se poslije toga zakleli da više neće pokušati raditi u Sanaderovoj banana-državi.
Otkud Matković u društvu Von Seefrieda? Pa Matković je u međuvremenu, umjesto pokojnog Pukija, postao direktor "Nacionala" - poslije nevjerojatnog skandala s aerodromom dali su mu nogu čim je pao Sanader. Preuzeo je NCL Grupu, a glavnu urednicu koja je bila neutješna poslije Pukanićeva obojstva, utješio je. Znači, situacija u "Nacionalu" nepromijenjena je, govori se posprdno među novinarima koji se u Zagrebu okupljaju u kafiću "Bulldog": direktor timari urednicu, a ne zna se tko je vlasnik novina...
Ima li Cane s tim veze, ili mu samo ljudi pokušavaju naškoditi dok se u pozadini zapravo valja jedna sasvim drukčija priča? Najuvjerljiviji je Subotićev argument da on za tu akviciziju nema ni političkih ni ekonomskih motiva.
Hrvatske vlasti, odvjetništvo i policija morali bi energično istražiti sve u vezi s prodajom "Nacionala", kao i oko ponašanja Centra za socijalnu skrb, motive i postupke svih advokata koji se spominju u ovom slučaju. Jedno je potpuno jasno - stvar smrdi do neba!