Nije Koštunica lud. U atmosferi u kojoj radikali proslavljaju pobjedu, a Tadić trijumf demokratskih snaga, najveći dobitnik zapravo je aktuelni premijer Srbije. A, čini se i budući.
Iako su analize uoči izbora govorile da će SRS i DS po prvi put osvojiti približno isti broj glasova - oko 30 odsto, ove prognoze nisu se ostvarile.
Republička izborna komisija objavila je da je na osnovu 99,9 odsto prebrojanih listića na nedjeljnim parlamentarnim izborima u Srbiji, Srpska radikalna stranka osvojila 81 mandat u republičkoj skupštini, Demokratska stranka 64, a narodnjačka koalicija Demokratske stranke Srbije i Nove Srbije 47. U parlament su ušli i G17 plus (19 poslaničkih mjesta), Socijalistička partija Srbije (16) i grupa stranaka okupljenih oko Liberalno-demokratske partije Čede Jovanovića, kojoj je pripalo 15 mandata. Preostala mjesta u skupštinskim klupama popuniće predstavnici manjina - Mađara, Bošnjaka/Muslimana, Roma i Albanaca.
Postignuti rezultati još jednom ilustrovali su duboku podijeljenost Srbije na dvije struje - reformsku i proevropsku, koju predvodi predsjednik Srbije Boris Tadić, i s druge strane promiloševićevsku ideologiju mračne prošlosti na čijem čelu, ironija ili ne, nije njegov SPS, nego Šešeljevi radikali.
Reklo bi se ništa novo. A, ipak, nije baš tako. Demokratska stranka, naime, dobila je 400.000 glasova više nego na prošlim izborima. Pridoda li se tome LDP-ovih 200.000, u konačnici dobije se 600.000 glasova više za demokratske snage. Posljedica je to, prije svega, veće izlaznosti glasača na birališta, jer poznato je da upravo SRS i SPS imaju najstabilnije biračko tijelo, što je uostalom dokazao i njihov izborni učinak koji se kretao u okviru rezultata postignutih i ranijih godina.
Novu vladu najvjerovatnije formiraće DS, DSS i G17 plus. Tadiću ni udvostručeni broj mandata u odnosu na prošli skupštinski saziv neće omogućiti da sam diktira uslove za njeno formiranje. I upravo tu leži Koštuničina snaga.
Zna to i Tadić.
Otud, sa skepsom se moraju prihvatiti njegove najave da Demokratska stranka neće da odustane od mjesta premijera.
S druge strane, popusti li pod pritiscima i mjesto mandatara prepusti DSS-u, u Srbiji će se nastaviti dominacija jedne politike koju smo na djelu mogli da gledamo prethodnih godina. Straha od obaranja vlade neće biti, jer Koštunici uvijek na raspolaganju ostaje SRS-SPS opcija.
Na Tadiću je težak zadatak. Ukoliko uspije da se ophrva i DS-u, ipak, obezbijedi mjesto premijera i jednog od ključnih ministarstava, ostaje nada da je moguće da Srbija najzad raščisti svoju avliju; da se postepeno otvore sve Pandorine kutije u kojima se čuvaju tajne o sprezi vlasti i kriminala, o strankama i političarima, državnoj bezbjednosti i policiji, vojsci i ratovima, o dilovima i ubistvima, u posljednjih dvadesetak godina.
I upravo tu leži prava, istorijska šansa Srbije, koja ne može da čeka.