Kad sam jednom prigodom pitao jednu pametnu mladu ženu zašto gleda sapunice, što nalazi u njima, odgovorila je spremno, kao da je očekivala pitanje i odgovor već dobrano bila osmislila: "Pa, postoje dva razloga. Prvi je, lakše mi se baviti tuđim problemima nego svojim vlastitim. A drugi, više volim gledati tuđi sjaj i raskoš, nego ovu našu bijedu."
Je li odgovor bio iskren, je li paradigmatičan, tj. može li se i u kojoj mjeri generalizirati, ovdje je nevažno. Nama je ovdje, međutim, taj odgovor važan jer nam se već godinama čini, a na slučaju Baracka Obame, uključujući i njegovu inauguraciju, do kraja nas je uvjerio da sapunica nije nešto što žene gledaju na gotovo svim našim TV programima, nego da je sapunica nešto što svi mi svakodnevno živimo. Dakle, umjesto da se bavimo vlastitim problemima, mi gledamo tuđe i njima se tješimo (da li?). Umjesto da se suočavamo sa svojom bijedom i za nju tražimo rješenja, mi gledamo sjaj tuđih salona, garderobe, nakita... Linija manjeg otpora, izraz općeg defetizma, besperspektivnosti, depresije...?
Izbori za novoga američkog predsjednika, pobjeda predsjednika Obame i njegova inauguracija, iznova su pokazali da je i posljednjoj domaćici na pijaci važnija medijska sapunica o Obami od cijena zeleni, nestašice plina ili male mirovine. Naravno, ne suštinski, nego na onoj razini na kojoj se manifestira svakodnevica i bijeg od nje u manje stresnu iluziju o njoj. U prostor u kojemu se simulira realnost življenja, u kojemu se realizira religija bijega od života. Neka vrsta nade bez nade.
Ako u tom prostoru obični ljudi i imaju nadu, oni je udaljuju od sebe i projektiraju je na dalekog imaginarnog junaka, nekog svog suvremeno-mitološkog junaka (Supermana), ili stvarnog, a realno udaljenog, idealizaciji podložnog junaka (Obamu). Pritom, dakako, ništa nemaju kao izraz vlastite nade, želje, ili ne daj bože, imperativnog zahtjeva, uputiti bilo kojem od "junaka" iz vlastitog dvorišta.
Normalno je polagati nade u prvog čovjeka prve svjetske gospodarske i vojne sile, normalno je očekivati u položaju u kojemu se nalazimo i sitne mrvice s velike svjetske trpeze, ali gdje je tu vlastitost, inicijativa, spremnost ozbiljnog suočenja s vlastitom sudbinom? SAD i Obama su pokazali da se i nakon toliko osporavanog Busha i njegova naslijeđa, može okrenuti stranica, ali da je za to potrebno: znati, hjeti, smjeti... Ustati, usuditi se, suočiti se sa samim sobom, pa pogledati problemima u oči, izabrati nadu i hrabost, zasukati rukave i ne obećavati ništa osim onoga što jedino u životu donosi trajne vrijednosti, uspjehe i rezultate. Dakle - suze, krv i znoj!
John F. Kennedy je to uobličio kao ne gledaj što država može uraditi za tebe, nego što ti možeš uraditi za državu. Za svoj grad, obitelj, za sebe...
No, u našim je svijestima naglašena psihologija: pomoći će nam Amerika, Europska unija, Njemačka, Rusija, Bog, Netko... To stanje izmještenosti iz vlastitog života i očekivanja rješenja deus ex machina, to življenje na mentalnu veresiju, oblikovano je u tip rečenica koje najčešće slušamo na našim prostorima. Od: "Znaš li nekoga u vrtiću?", do "Imaš li nekoga u pokopnom društvu?" Od "Znaš li nekoga tko mi može srediti sinu ocjenu u školi i na fakultetu?", do "Imaš li nekoga u bolnici da mi sredi mjesto da ne čekam?"
Na bilo kojoj razini javnog života uzalud je tražiti nekoga s bilo kakvom vizijom, sposobnog za bilo koju stratešku odluku, za hrabrost i sposobnost suočavanja, odlučivanja, ulaganja napora na duge staze... Kupuju se svjedodžbe, diplome, magisteriji, doktorati, radna mjesta, mjesta na fakultetu, u redu za operaciju, mjesta na groblju... i uvijek se od nekog drugog očekuje rješenje vlastitih problema...
Obama nije inspiracija, Blanka Vlašić nije inspiracija, Miroslav Radman nije inspiracija... Zašto? Jer oni traže mnogo suza, krvi i znoja, tj. rada, vjere u sebe, u svoja znanja, u svoje snage, traže kompetencije do te mjere da Obami, primjerice, ne smeta u njegovu timu izravni mu takmac Hillary Clinton, ili čak stranački protivnik... Dapače! Naši "gledatelji sapunica" u strahovima, kompleksima, frustracijama od i zbog vlastitih nesposobnosti, neznanja, nekompetencija, od sebe tjeraju čak i istomišljenike!
Inspiracija su, dakle, oni što ništa čestito ni pošteno nisu uradili u 30-40 godina života, a "imaju sve"! Još ako se slikaju na naslovnim stranama uz luda auta ili vile kao iz sapunica... Nema veze što oni često nemaju ni osnovnu ili srednju školu... Ili i kad imaju i kad su "čak" akademski građani ili, gle, sveučilišni profesori okićeni onim "dr", toliko su ogrezli u neradu i neznanju da se plaše svakoga tko išta radi, išta zna ili je iole mlađi od njih...
A oni su, o njima je riječ, ti proroci sapunica! Ne samo gledatelji, uplašeni i kukavički gledatelji sapunice Obama, nego sve češće i, zajedno sa svojim suprugama, gledatelji onih pravih, pravcatih sapunica!