Blago neupućenima - oni ne moraju pratiti mentalni raspad sarajevske scene. U regiji, razvio se, srećom, visok stupanj imuniteta za katastrofične vijesti koje dolaze iz Vilajeta.
"Kako mislite da će se ti problemi u Hercegovini odraziti na hrvatsku politiku", pita me diplomat dubinski involviran u regionalnu politiku, što je postala strašno složena čak i za najupućenije specijaliste.
"Nikako, nadam se", odgovaram mu. "Vlada se time ne bavi, nego samo pregovorima, a opozicija je, srećom, izbjegla zamku da se uplete u neko dilanje s istoimenom franžizom u Sarajevu, koja, međutim, s hrvatskom socijaldemokracijom nema apsolutno nikakve veze. Oni su neodgovorni avanturisti, ne znam kako se engleski kaže 'jebivjetri'. Tako je sve ostalo na Josipoviću, ali on je predsjednik, dakle nije političar, vrlo je umjeren i suzdržan, pa neće naškoditi..."
"Ne percipira li se, ipak, da njegova inicijativa nije donijela nikakve pozitivne rezultate za Hrvate u Bosni?"
"U svakom slučaju, Hrvati su mu zahvalni za zauzimanje. I bosanska Crkva. I Vatikan. A u Washingtonu upisao je jedno milijun poena juhe zbog beskompromisnog prijateljskog nastupa u Beogradu, Sarajevu i Banjaluci. Čuo sam da mu je Hillary u facu izrekla masu lijepih riječi. Ali nije to najvažnije po mom mišljenju - meni je najvažnije kad vidim kako neki Hrvat naokolo brije bez ikakvih kompleksa! To smo mi, u najboljem izdanju..."
"I što će sad biti vaša politika prema Bosni?"
"Nadam se da ćemo voditi samo europsku, a ne vlastitu vanjsku politiku. Uvijek smo bili jako uspješni kao dio neke regularne cjeline, a kad bismo sami zalutali u bespuća povijesne zbiljnosti, završilo bi nekom katastrofom. Izoliraš li se, ovdje prevladaju neki primitivni folklorni tipovi. Nismo mi Japan ili Švedska."
On je skeptično klimao glavom. Sigurno su mu gore na kompjuteru curile same neke alarmantne diplomatske depeše. Dodik je najavio referendum jer ne priznaje odluku visokog predstavnika, austrijskog diplomata Valentina Inzka. Čovjek je zapravo marioneta nekih nižih šarža u State Departmentu, a riječ je o poništenju odluke Izbornog povjerenstva o poništenju neregularnih izbora Vlade Federacije BiH, bošnjačko-hrvatskog entiteta i - nije li to zaista prekomplicirano, nepojmljivo običnom ljudskom umu? Poništenje poništenja - što to sve, zapravo, znači? Uostalom, što se Dodika tiče Inzkova odluka koja se odnosi na uređenje odnosa između Bošnjaka i Hrvata u drugoj administrativnoj cjelini bosanske nadrifederacije?
Prevedeno iz birokratskog u normalni metjezik kafanske politike - Dodik se suprotstavlja visokom predstavniku, koji želi suzbiti hrvatsku opstrukciju procesa stvaranja vlade formirane izostavljanjem predstavnika hrvatske vodeće političke snage u zemlji - dva hercegovačka HDZ-a, koji su se za ovu priliku bili čak i ujedinili, pa se još i ponašaju prilično kulturno, kao da nemaju nikakve veze s nekadašnjom Tuđmanovom politikom (iako su, jao, na njihovu čelu ostali, naravno, isti ljudi).
Tehnički, posve je legalno sastaviti vladu hrvatsko-bošnjačke kvazifederalne paradržave tako da se izbjegne glavna stranka koja Hrvate reprezentira, pa se kooptiraju neki slučajni žicari spremni za takvu demokratsku kolaboriciju - u ovom slučaju pripadnici čuvene hercegovačke obitelji Lijanović, koji osim mesnice imaju i stranku, te neki lokalni haespeovci, koje hrvatska centrala HSP-a ne priznaje, nego ih smatra prevarantima koji imaju manje veze s dr Antom Starčevićem, nego dr Zlatkom Lagumdžijom, polimorfnim predvodnikom bošnjačkog unutarističkog SDP-a. Legalno je, ali nije posve legitimno, a osim toga strašno je loša ideja, jer ruši samu mirovnu konstrukciju bosanske trojedinice, a kako Dodik jasno vidi da će poslije Hrvata doći na red i Republika Srpska, on se odmah digao na zadnje noge, a to, s obzirom na njegov rast i brahijalnu posturu, izgleda prilično zastrašujuće... Teško ćeš sad nekoga uvjeriti da se iza Miletove naglosti krije proračunat um političkog kalkulanta koji uvijek igra defanzivno, a svoje poteze temelji na jakim osloncima. Manje upućeni misle - pa da, što, njega podržava Beograd, Boris Tadić, i to je to. U stvari, nije Mile manje podržao Borisa nego je Boris njega, a puno su tu važniji Putin i europska ministrica vanjskih poslova, meritokratska barunica Kate Ashton. Jer, Bruxelles je zapravo sit tih američkih poteza, koje oni na brzinu skuhaju s Turskom, kao da je Bosna naprosto još jedna bliskoistočna destinacija... Jer nije. Bosna je neviđen ćušpajz, ali to nije propalo društvo. Ali ono što se sad događa u Sarajevu, zaista vodi u autodestrukciju političke baze mlade bošnjačke nacije, koja nema toliko problem identiteta, koliko problem vodstva.
Ondje imaš, naime, sekularno bošnjaštvo, kreireno u srednjoeuropskoj ekumeni, a njegov je kurentni zaštitni lik - Mustafa Nadarević, velika jugoslavenska zvijezda čije doživljaje u seriji "Lud, zbunjen, normalan" preko televizije bez daha prati cijela Bivša. Mujo je malo ostario i malo se ofucao, propao, ali ne da se, ostao je građanin, s obje noge na asfaltu, i još mu se, ne znam kako bih to bolje opisao - diže. Osim tih starih, nepopravljivih komunjara imaš i ove nove Bošnjake koji su religiozni ili jaki običajni muslimani, ali oni češće odlaze u Istanbul nego u Meku. Tu su sad, dobro, i neki vehabitski islamitski hipiji s militantnim vodstvom, koji ipak nisu u ove krajeve uspjeli donijeti modu eksplozivnih prsluka. Sekularni ili pobožni, svi su bosanski Bošnjaci Europljani i njihova je jedina perspektiva europska, a karakter politike koja među njima uživa najširu podršku tipično bošnjačka, puna manira, uljudna i savitljiva, kao najbolja oštrica. Je li u tom mojem učitavanju sadržana jedna orijentalistička predrasuda? Ako i jest, prožeta je najplemenitijim osjećajima koje sam upio još od sletskih manifestacija bratstva-jedinstva, pa ih se ne odričem. U tom ključu doživljavam karakter Sulejmana Tihića i Bakira Izetbegovića, umjerenih političkih lidera bošnjačke "demomuslimanske" stranke SDA. Ali, problem je što se nad sarajevsku scenu nadvija sablast Zlatka Lagumdžije.
Dr Zlatko nevjerojatno je vješt operater s prednošću koju uživaju beskrupulozni političari - osim temeljne ideje (jedna zemlja, jedan lider) on nema nikakvih načela koja bi ga opteretila ili ograničavala. Kako se uspio insinuirati na vodeću poziciju u Sarajevu, iako njegova stranka dobiva manje od trećine glasova Bošnjaka? Prodao je floskulu o "građanskoj Bosni", državi "svih njenih stanovnika, bez obzira na nacionalnost". Osim njegovih članova i privrženika kojima je to prihvatljiva operativna ideologija, tezu je prihvatilo i oko 2,5 posto Hrvata te oko 1,5 posto Srba, kojima se gadi nacionalizam, a unitarizam ne vide kao njegovo podjednako ružno naličje.
Ta priča Lagumdžiji je poslužila kod predstavnika međunarodne zajednice, koji su alergični na "balkanizme" i strahuju od interkomunalnih tenzija unutar njihova protektorata, što se ne daju razriješiti benevolentnom retorikom "rekoncilijacije" te "europske integracije", koja se, međutim, pomakla u nedogled. Lijepe riječi ništa ne koštaju, a međunarodni činovnici, uglavnom treća liga koja dobiva angažman u pacificiranoj zoni, gdje ne možeš napraviti karijeru nego se, eventualno, samo solidno ogrepsti, ne žele se udubljivati u meritum, pa ni u historiju, osim nekog turističkog privida "stoljetne tolerancije razlika" u idiličnom "balkanskom komšiluku". Pod okriljem tako razvijenog "goodwilla", dr Zlatko je izveo specijalnu operaciju na čaršijskoj političkoj sceni.
Prvo je ohrabrio neumjereno ambicioznog Fahrudina Radončića, crnogorskog biznismena koji se u Sarajevu islamizirao pa stao na čelo frakcije "bošnjačkih jastrebova" iz Stranke demokratske akcije pokojnog Alije Izetbegovića (ratni profiteri, braniteljski ratni zločinci, karijeristi, demagozi). Dr Zlatko obećao je Fahri da će ga podržati na izborima za člana Predsjedništva, pa bi uz svog vlastitog kućnog Hrvata Željka Komšića imao pod kontrolom dva od tri člana toga reprezentativnog, ali ne osobito važnog tijela. Nije to bilo neostvarivo, jer Fahro i Zlatko zajedno kontroliraju sve sarajevske medije - Radončić je izdavač najtiražnijeg dnevnika "Avaz" (to je, na turskome - glas, kao u široko rasprostranjenoj frazi "avazi ciktigi kadar bagirmak", što znači "na sav glas"), dok Muhamed Selimović, zvani Mujo (sin bivšeg šefa MUP-a Hilme Selimovića, koji se skrbio za dobavu oružja u zadnjem ratu) posjeduje sve ostale - "Oslobođenje", "Dane", pa i žensku reviju "Gracija", a osim toga, navodno, financira prominentne novinare javne televizije, koji, kao i sam Mujo Selimović, najveći bošnjački tajkun, mini-Todorić, podržavaju dr Lagumdžiju. Fahro nije uspio, ali je obavio najvažnije - razbio je SDA, pa je na izborima Zlatkov SDP isprednjačio stekavši relativnu većinu u pocijepanom biračkom tijelu. Tako je Lagumdžija postao mandatar, otkačio Fahru, ušao u koaliciju s Tihićem i Izetbegovićem pa krenuo u formiranje vlade Federacije bez oba HDZ-a. Istodobno, počeo je pripremati teren za vlastitu kandidaturu za predsjednika vlade Bosne i Hercegovine, koja se po proceduri formira posljednja. Time bi njegova manjinska grupa preuzela većinu vlasti u kompozitnoj državi, koju pokušava prekovati u jedinstvenu, "normalnu" državu.
U političkoj kampanji Lagumdžije i njegova SDP-a koja vodi suspenziji aranžama što bi trebali očuvati krhku multikulturnu i multikonfesionalnu državu, gdje je u ratu silom provedeno teritorijalno razgraničenje nekoć pomiješanih nacionalnih zajednica, važnu ulogu ima skupina smutljivaca koji agresivnom propagandom preko sarajevskih televizija pokušavaju obnoviti apokrifnu mistiku bosanskog zajedništva. Najglasniji je pritom neki Bakir Hadžiomerović, jedan problematični tip, jalijaš iliti pustahija, koji uređuje i vodi jednu kretensku emisiju na Federalnoj televiziji", zapravo organu, elektronskoj ekstenziji lokalnog, bošnjačkog SDP-a. Tu u neslanim "humorističkim programima" zbijaju šale na račun Tadića i Josipovića, prikazujući ih kao suvremeni avatar para Milošević - Tuđman, a novi genijalni kulturalni izum iz te kuhinje, što nimalo ne nalikuje veličanstvenoj turskoj sofri, koncert je koji organiziraju "sa svojom rajom" u povodu godišnjice ubojstva Franje Ferdinanda u Sarajevu 15. lipnja 1914. godine!
Kojem je samo idiotu mogla pasti na um takva bolesna ideja? Što se ima slaviti u Sarajevskom atentatu? Tim je terorističkim činom - ubojstvom vrlo liberalnog pripadnika habzburške dinastije, nadvojvode Franje Ferdinanda, započeo najkrvaviji rat u europskoj povijesti, koji je istodobno razorio austrougarsku tvorbu što je za pedeset godina izgradila i stvorila apsolutno sve što i danas imalo vrijedi u toj nesretnoj zemlji (uz ostale, Austrougarska je izmislila i etablirala bošnjačku naciju). Atentat na sarajevskim ulicama u kojem je poginula i trudna Franjina žena, češka pučanka Sofija Hotek) izveli su pripadnici srpske terorističke organizacije "Mlada Bosna", po instrukcijama i s oružjem koje im je pribavio sam načelnik Vojne obavještajne službe srpskog Đeneralštaba, pukovnik Slobodan Dimitrijević Apis, šef organizacije "Crna ruka", proruske ekspanzionističke klike, koja, u današnjim okvirima, nalikuje na Al Qaidu.
Kakve pozitivne poruke nalaze u toj žalosnoj epizodi današnji organizatori rock koncerta koji bi u Sarajevu trebalo da ujedini mlade, bez obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost? Što tu nalaze? Evocira se teroristički čin, što svjedoči o idolatriji nasilja, otkriva agresivna regresija kolektivne svijesti, antieuropski sentiment, političko sljepilo i manjak inteligencije, kao stupidna interna šala koju razumiju samo drugi defetisti i slični pijani besposličari iz tijesnih čaršijskih sokaka...
Čini se, zaista, da su stvari u Sarajevu u priličnoj mjeri otišle do vraga.