O takozvanoj islamizaciji Sarajeva ili o političkim nesposobnostima sarajevskih bošnjačkih političara koji svojom kratkovidošću neprestano čine poteze koji nas sviju nepotrebno opterećuju balastom tzv. islamizacije pisao sam u više navrata i različitim povodima.
Ne pretendirajući na uvažavanje svojih stavova, niti čak stavova glasne i ne tako male intelektualne grupacije o ovom pitanju, moram izraziti rezigniranost činjenicom da se argumentirano drukčije mišljenje o bilo kom pitanju u našem društvu teška srca uvažava, što nažalost nije dugoročno dobro za sve nas, a loše posljedice neprestano osjećamo u svojoj okolini. Ovdje još važi predmoderni stav da nije bitno šta se govori već ko to govori. Posebno se to može odnositi na vjersku domenu, tako rizičnu za savremenu socijalnu artikulaciju, jer se odmah potežu argumenti tipa: znam ja tebe ti si nikakav vjernik, a kakav ti je ćaća bio...; dok smo mi išli u džamiju ti si to i to radio i pričao...; od koga si i ne možeš valjati i slično. Jednom riječju, bilo kome se mogu, a tako se i radi, olahko zatvoriti usta.
Zašto kažemo tzv. islamizaciju, a ne jednostavno islamizaciju, zašto i čime to relativiziram pojam islamizacije Sarajeva? Zato što je to, u najmanju ruku, učitan pojam. U ovom gradu još mnogo toga nije konceptualno riješeno osim, možda, naplate komunalija. Ne možete izbjeći da platite struju, vodu, plin, smeće... Vlast ima mehanizme da vas u ovom području disciplinira putem monopola nad setom komunalnih usluga. Sve ostalo je stvar inercije i sklopa okolnosti kojima se naknadno daje kontingencija. Istina, takvih kontingencija kad je ju pitanju rečena islamizacija ima. Danas kad je aktuelno građenje džamije na Ciglanama, nekada elitnom komunističkom funkcionerskom naselju, prisjećam se početaka te religijske objektivizacije prostora u gradu. Ona po sebi nije nešto što je loše.
Međutim, postojali su, a i danas postoje ljudi za koje je važno vanjsko, prostorno religiozno markiranje ili činjenje prostora našim. Bez obzira na to koliko takve namjene imale malo zajedničkog s vjerskom doktrinom i njenom usmjerenošću na spoznaju Boga, s načelima vjere zasnivane na odnosu Boga i čovjeka, te čovjeka i čovjeka, takvo bavljenje prostorom u bosanskohercegovačkom društvu se dogodilo, a kod sarajevskih muslimana se javlja, prvenstveno, kao loš odgovor na vanjske podsticaje. Ono se time i pravda, mada se toga ne mora biti ni svjesno, niti se to uvijek hoće i može priznati. Po principu ako mogu oni zašto ne bismo i mi proizvodi se emotivno i bez velikog znanja o svrsi, značenju i posljedicama čitav niz poteza od strane u osnovi dobronamjernih ali i nekompetentnih ljudi. U pravilu su zelene površine postale predmet takvih mjerkanja, a vjerskim pravima prišlo se bukvalistički pozitivno, baš kao što se ranije u komunizmu prilazilo negativno. Ko se još ne sjeća, u najtežim ratnim godinama Sarajeva, pokušaja izgradnje islamskog centra Ćemaluša na zelenoj površini između Mejtaša i današnje Ulice Mehmeda Spahe, ispred naselja Sunce?! Tada je, s ukalkuliranim stranim parama (pare su uvijek bitne), u naš vokabular i ušao pojam islamskog centra, a za planirani u Ćemaluši trebalo je, ako se dobro sjećam, više miliona dolara.
Tad se javnost digla, i danas čuvam dio dokumentacije o tome, te usprotivila islamskom centru kao vjerskoj novotariji i nečem što ne spada pored naših bosanskih džamija. Usprotivili smo se pretvaranju jedne centralne gradske zelene površine u građevinsku. To je bilo druge godine rata i stanje duha građana je bilo drukčije već danas. Poslije su zelene površine u pravilu gubile bitke. Navodno je prije koju godinu sagrađena džamija na Čengić-vili, tik do kolnika, pravdana činjenicom da od aerodroma do centra grada nema potreban broj džamija; na Breci je sagrađena nova džamija na prostoru zelene površine i dječjeg igrališta; sada slijedi parking naselja Ciglane. Budući da SAD grade zgradu za svoju ambasadu na području bivše kasarne, blizu željezničke stanice, nisam siguran da će još dugo izdržati tvrdnja jednog mog znanca o tome da je uvjeren kako njegov stan kod Druge gimnazije neće biti u džamijskom "dvorištvu".
Teško je inače, a posebno u društvu kakvo je postratno bosanskohercegovačko, gdje je vjera centrirana u sistem društvenih i ličnih vrijednosti, biti protiv gradnje vjerskih objekata unutar bilo koje konfesije, te je to razlog zašto su građani i najveći dio javnosti oportuni spram odluka vlasti. Vlast sa druge strane koristi vjeru kao svoju legitimacijsku osnovu. Ništa više ni manje. U bilo kakvom neslaganju s vjerskim instancama običnim se ljudima, u ovom slučaju dominantno Bošnjacima, samo ukaže na poharane džamije u proteklom ratu, na razaranja istih u prošlosti, na moguću gradnju krsta na Zlatištu, na višegodišnju opsadu grada, na hiljade ubijenih građana... na križ iznad Mostara itd. Time se na jednu dobro smišljenu provakciju i nakanjeno ponižavanje krstom na mjestu odakle je grad ubijan i razaran pravdaju neprimjereni potezi. Niz ekscesa, ovakvih i sličnih poteza, koji na nekom kraju sačine niz, daju samo površan i pogrešan dojam da se radi o osmišljenom i razrađenom ideološkom konceptu pretvaranja Sarajeva u muslimanski grad. Sarajevo to već jeste, kao što je Beograd pravoslavni, a Zagreb katolički. Sarajevo jednima na žalost, drugima na sreću, trećima na sramotu, a svima na zapitanost: "Kako je do toga došlo i zašto?"