Karlo Habsburg opet je došao u Zagreb - nismo se vidjeli više od dvadeset godina.
. Njegova tatu, Otta, intervjuirao sam za BBC, kad je 1990. prvi put došao u Hrvatsku pa sam tom prilikom upoznao i mladoga nadvojvodu. U hotelu "Esplanade" onda sam ih dočekao sam, budući da uoči kontrarevolucije još nisu bili jako popularni u srednjoj Europi, a sad, kad se pojavljuje pošto je 2011. zasjeo na nevidljivi tron pretendenta koji, doduše, uopće ne pretendira, dolazi u službenoj pratnji austrijske ambasadorice u Hrvatskoj. Otto nije smio ni kročiti u Austriju, to mu je branio zakon, budući da je kao petogodišnji prestolonasljednik prognan skupa s ocem, posljednjim austrougarskim carem. Imao je, doduše, austrijski pasoš izdan 1956, ali s oznakom da "vrijedi u svim zemljama, osim Austrije". No, sad je sve izglađeno - u "Esplanadi" su se pojavili izaslanici hrvatskog predsjednika Josipovića, neki diplomati, čaki jedan zalutali makedonski... Smaragdna dvorana, gdje je Karlo održao predavanje te promovirao svoj karitativni Viteški red sv. Jurja, iliti sv. Đorđa, koji je "kršćanski, konzervativan, gospodarski liberalan i europski", bila je puna ugledne starije gospode u crnim odijelima.
U započku su nosili - distinktivni Georgijev križu krašen zmajevskom intarzijom. Izgledalo je to kao okupljanje zavičajnog društva u Bad Ischlu ili regionalne advokatske komore u nekoj drugoj austrijskoj banji. Govorilo se njemački, a Agrameri su svog velikog majstora "zmajevskog reda" tronuto i posve deplasirano oslovljavali kao "Njegovo carsko visočanstvo". Heraldički, naš Karlo doista jest hrvatsko-ugarski kralj Karlo V, odnosno car Svetog rimskog carstva Karlo IX i veliki komtur ordena zlatnog runa, ali je u naravi tek jedan simpatični momak srednjih godina (prevalio je pedesetu), s troje djece i ženom, bivšom barunicom Von Thyssen-Bornemisza, s kojom živi razdvojeno već deset godina. Jedini mu sin ima šesnaest godina, a zove se Ferdinand Zvonimir. Vidio sam ga kao tinejdžera na plaži na Lopudu - pljunuti mladi Franjo Josip, nosat i štrkljast s prominentnom habsburškom gornjom usnicom i dolihokefalnom lubanjom.
Kad sam prije dvadeset i tri godine s Ottom vodio onaj intervju - a već je tada bio jako stari gospodin od gotovo osamdeset godina - primijetio sam da je silno uznemiren. Pokazalo se da sa strahom očekuje hoće li Karlo sretno stići. Naposlijetku se pojavio - dojurio je iz Beča bijelim Porscheom prevalivši put za tri sata, po onim cestama. Sam Otto bio je vrlo učen, miran čovjek, koji je sina dobio gotovo u šezdesetoj, poslije devet godina braka, pa se pribojavao te njegove naglosti. Tko je proučavao habsburgovske životopise zna da su od njihovih odnosa sa djecom jedino odnosi sa ženama bili kompliciraniji...
Otto nije smio ni kročiti u Austriju, to mu je branio zakon, budući da je kao petogodišnji prestolonasljednik prognan skupa s ocem, posljednjim austrougarskim carem
Karla sam poslije predavanje podsjetio na tu epizodu i upitao gdje mu je Porsche, vintage devetsiojedanaestica. "Zar ne znate", rekao mi je pa objasnio da je auto odletio u zrak pogođen granatom u Karlovcu. On je bio otišao na bojište usred rata - ipak je grad dobio ime po njegovom pra-pra-pra-pradjedu, pa nije mogao propustiti da se onamo malo otputi... Da nije Habsburg, bio bi valjda pustolov, ali zato je strastven pilot. Služio je vojsku u austrijskoj avijaciji, a u Poljskoj upisao "mig 21" u svoju letačku knjižicu. Bavio se svim i svačim. Imanja nema nikakvog, djed Karlo otišao je u emigraciju na Kanarske otoke šupljih džepova. Nije imao ni kaput pa je umro od upale pluća, to mi je sam Otto pričao, jer smo se bili dosta zbližili pošto smo nastavili žurnalističku suradnju kad sam ga pridobio da postane stalni kolumnist "Globusa". Što je bila politička osnova te suradnje? Određena hladnoća prema nacionalizmu, svojstvena imperijalnim kućama, koja mi je imponirala.
Kad je sa ženom došao u posjet redakciji, Karlo mu je diskretnom kretnjom pokazao da iznad radnog stola, umjesto službene fotografije Franje Tuđmana, držim Karlovu, na kojoj stoji s Francescom, vjerenicom koja će mu uskoro postati žena. Barunica Bornemisza von Thysenn bila je manekenka, kao i njena majka, a došla je u Zagreb usred rata, na proputovanju na zaraćeni Tibet i u hotelu "Palace" upoznala Karla. Pošto smo učetvoro ondje popili čaj, moja žena prva je na svijetu otkrila da se tu nešto kuha - možda čak i prije samoga Karla...
Veza je ubrzo objelodanjena, ostalo je dinastička povijest. Osim Ferdinanda Zvonimira Maria Balthusa Keitha Michala Otta Antala Bahnama Leonharda, izrodili su kćeri Eleonoru Jelenu i Gloriju Mariju Bogdanu. Poslije vjenčanja živjeli su u maloj kući u Salzburgu. Da zaradi novac, on je vodio jedan TV show na austrijskoj televiziji, a kasnije je s nekim investitorima kupio u Bugarskoj dva dnevna lista. Što sad radi, upitao sam ga, pa mi je počeo uzbuđeno razlagati kako je najviše angažiran u Siriji, u Libiji, u Maliju i u Paragvaju, gdje je pokrenuo jednu neuspjelu kompaniju što je emitirala radio-program na petnaest indijanskih jezika, ali je, po njegovu mišljenju, bila sjajan publicistički pothvat. Isto mislim i ja za neke svoje manje uspjele produkcije...
Heraldički, naš Karlo doista jest hrvatsko-ugarski kralj Karlo V, odnosno car Svetog rimskog carstva Karlo IX i veliki komtur ordena zlatnog runa, ali je u naravi tek jedan simpatični momak srednjih godina
Prije dvije godine Karlo je naslijedio nepostojeće prijestolje pošto je otac umro pa je pokopan u Beču, u imperijalnom Gruftu na Grabenu, kripti franjevaca-kapucinera u kojoj su kosti 145 habsburških dinasta. Prije polaganja u lijes, od tijela je odvojeno srce i pohranjeno u srebrnu urnu, koja je zatim, poslije neviđene pompozne ceremonije u peštanskoj stolnoj crkvi, pokopana u mađarskom benediktinskom samostanu iz X stoljeća, najstarijem i najvećem na svijetu. Tako je sad Karlo postao glava dinastije koja seže do 1020. godine (jedino japanski car i danska kraljica imaju sličnu kronotaksu) i u ozbiljnom predavanju koje je održao u "Esplanadi" morao je adresiratineke opće i povijesne teme. Pa ipak, osjećalo se da je to još onaj mladi, nemirni momak koji je nekoć ovamo dojurio u Posrcheu. Objasnio je da u njegovom viđenju historije europski "zlatni vijek" predstavlja razdoblje ekspanzije i otkrivnja svijeta u predmoderno doba, dok sadašnje stanje na kontinentu, po njegovu mišljenju, obilježava retrogradni nacionalizam, proizvod sebičnosti i stagnacije, koji se u životu čovjeka podudara s razdobljem staračke senilnosti. Naravno, koterija u crno odjevenih vitezova sv. Jurja nije ništa od toga shvatila ni preuzela, a novine su sutradan samo prenijele neke njegove uljudne fraze o tome kako Hrvatska ne spada na zapadni Balkan nego u srednju Europu. Nevjerojatno je kako u svakoj priči mi uvijek iznalazimo samo svoje vlastite preokupacije - primijetio sam da se u američkom filmu svi problemi najčešće svode na rasni problem, u engleskom na klasni, a u našim - na nacionalni.
Karlovu cesarovinu rasturili su nacionalizam i beskrupulozna politika velikih sila, igra u kojoj je Austrougarska bila najnekompetentniji takmac. Prema tome, iluzorno je očekivati od Karla neke istinske simpatije za nacionalistički narativ, ili mistifikacije povijesti.