Kad ti je sav život do te mjere prožet historijskim memorijma, želiš skočiti u Porsche ili u avion, te odjuriti i ne zaustavljati se do Afrike. Stoga je on udaljen od pitanja koje danas muči razne Balkance u vezi sa godišnjicom umorstva njegova pra-pra-prastrica u Sarajevu upravo onoliko koliko je Sarajevo udaljeno od Damaska.
A jest neizmjerno, kao što sam se osvjedočio u sarajevskom "Decanteru", gdje sam pio neko dobro istarsko crno u kozmopolitskom društvu urbanih intelektualaca slušajući o događajima u Siriji od bivšeg bosanskohercegovačkog ambasadora u Amanu Zlatka Dizdarevića. U Sarajevu je Principova godišnjica vruća tema, ali je politiziraju - začudo - neki europski diplomati. Namisao Instituta za istoriju Univerziteta u Sarajevu da u povodu stogodišnjice atentata održi znanstvenu konferenciju, koju organiziraju s osam europskih instituta, navela je francuskog ambasadora da uz pomoć jednog uglednog učenjaka sa Sorbonne pokuša taj seminar preuzeti ili preusmjeriti te pretvoriti u politički skup europskog pomirenja, na kojem će se pojaviti predsjednik Hollande. To mi je objasnio profesor Husnija Kamberović, direktor Instituta, s kojim sam sudjelovao u emisiji o jadnoj Jovanki na bosanskoj (nominalno i hercegovačkoj) Federalnoj televiziji. U beogradskim novinama također se oko toga znanstvenog skupa digla silna povika - obilježavanje atentata, tvrde, ima za svrhu da postane "optužnica za srpski narod", na koji treba svaliti krivnju za početak Prvog svjetskog rata. Ljudi se u nas boje nauke, a utjehu traže u alternativi, u čaranju, pretkazivanju i izučavanju simbola. Nije uzalud govorio legendarni hrvatski novinar Marko Grčić da je Srpska akademija nauka jedina znanstvena ustanova na svijetu koja je izdala djelo o urokljivim očima - i to u dva toma. Na sarajevskom seminaru povjesničari bi mogli, strahuje se, u svojim referatima "žrtvu pretvoriti u agresora" (ah, kako mi je poznata ta retorika). A Gavrila Principa od "borca za slobodu" učiniti "običnim teroristom". Uloge u tu senzacionalističku interpretaciju povijesti povisila je uvijek uzbudljiva dramatičarka Biljana Srbljanović izjavom kako je "'Mlada Bosna' bila revolucionarna i feministička organizacija kojoj bi i ona sama pripadala da je onda živjela". Naravno da je bila revolucionarna organizacija, kao i "Mlada Turska" (Yeni Tuerkiye) ili VMRO, koji je manje od deset godina ranije osnovana također u Solunu, kao lokalna anarhistička centrala. Ondje je 1913. u atentatu ubijen grčki kralj Georga I, također Nijemac, ali iz šlezviško-holštajnske dinastije. Znači, dok se tursko carstvo raspadalo, na svim su se njegovim balkanskim periferijama stvarale revolucionarne organizacije, koje nisu bile nacionalističkog karktera, nego, naprotiv internacionalističkog. Isto se zbivalo i u Rusiji, također u lukama, gdje je stanovništvo bilo izmiješano - većinom Slaveni, Židovi, Turci (u Solunu je živjela neznatna grčka manjina). Lučke metropole zastarjelih carstava prvi su moderni gradovi u tim državama na rubu propasti - St. Petersburg, Lodz i Odesa u Rusiji, Trst i Rijeka u Austrougarskoj, Solun u Turskoj. Preko mora stizale su napredne ideje i radikalne teorije. Kao i mladoturci, "Mlada Bosna" je integralistička organizacija - stvaranje nacije tek je cilj jugonacionalista, kakav je Atatuerk ostvario, a Aleksandar Karađorđević i Tito nisu. Karađorđevićevska "Crna ruka" bila je pak militarna, konzervativna komponenta tog revolucionarnog pokreta koji se pretočio u mediteranski fašizam i baltički komunizam. S mladim prevratnicima poput Principa i Čubrilovića manipulirala je srpska vojna obavještajna služba pukovnika Slobodana Dimitrijevića Apisa, koji je stajao u vezi s ruskim ambasadorm u Beogradu.
Pošto je tajnim diplomatskim sporazumom dobila od Francuske i Britanije pravo na okupaciju Carigrada, imperijalna Rusija dovršila je svoj željeznički mobilizacijski plan (objašnjava Norman Stone u svom seminalnom djelu o Istočnom frontu u Prvom svjetskom ratu) i bila je zainteresirana da neprijateljstva što prije otpočnu. Ratnu su politiku promovirali ruski antiliberalni krugovi koji su tri godine ranije organizirali uspješan atentat na vlastitog reformističkog predsjednika vlade Pjotra Stolipina. David MacKenzie s Kolumbijskog univerziteta u Srpskoj je akademiji nauka pripremao svoje definitivno djelo o Dimitrijeviću (Apis: The Congenial Conspirator, 1989.) i savršeno opisao sve detalje ovevelike zavjere. Ona je dovela do Sarajevskog atentata, koji je velikim silama onoga doba omogućio da uđu u rat što su ga dugo pripremale sukobljene u svojim globalnim interesima.
Cinična eksploatacija revolucionara standardni je modus operandi obavještajnih službi: ona njemačka financirala je Lenjinovu Zimmerwaldsku konferenciju i boljševički prevrat u Lenjingradu, a sovjetska je pripremala druga Tita za gerilski i partizanski rat u kominternovskim specškolama, što je sjajno istražio i opisao mladi Nikita Bondarev u svojoj knjizi "Misterija Tito: Moskovske godine" (Čigoja, 2013.) što je predstavljena na ovogodišnjem beogradskom sajmu knjiga. No to ne umanjuje revolucionarni kvalitet Lenjinova, Titova pa, uostalom, ni Principova djelovanja, a teroristička taktika podrazumijeva se u svakoj takvoj konflagraciji. Je li Josip Manolić, potonji osnivač HDZ-a, bio terorist ili revolucionar kad je 1942. poslao Milovana Šibla da baci bombu na nenaoružane đake ustaškog doma ili ustrijeli s leđa njemačke avijatičare koji su se vraćali s rendese s nekim lakomislenim zagrebačkim pucama? Bio je i revolucionar i terorist, a njegov postupak sigurno nije bacio ljagu na hrvatski narod, budući da se podrazumijeva kako je poziv okupatora ili suradnja s njegovim snagama uvijek vrlo riskantna stvar. Franjo Ferdinand došao je u Sarajevo na manevre austrijske vojske, a činjenica da je okupaciju Bosne odobrio Berlinski kongres, tadašnji ekvivalent Ujedinjenih naroda, nije puno vrijedila u onom prevratnom času kad su se raspadali svi međunarodni sporazumi i odobravali mobilizacioni planovi.
U bečkom Hofburškom dvorcu može se pogledati escajg izrađen od dvije tone čistog zlata koji je naručen za Ferdinandovu krunidbu, što je pala u vodu nakon njegova fatalnog posjeta maloj, prekrasnoj austrougarskoj metropoli izgrađenoj "in partibus infidelium", u balkanskim gudurama. Možemo žaliti zbog neuspjeha tog projekta koji se nije dao provesti militarističkim sredstvima usprkos blagodatima europske civilizacije koja je donosiona ovu orijentalnu destinaciju, gdje se početkom prošlog stoljeća otvaraju bečke kavane i veličanstveni muzeji. I što sad? Ništa. Povijest povjesničarima. Tko od povijesti bilo što nauči, svaka mu čast. Oni koji ionako ništa ne razumiju, neće se tu snaći usprkos ekspertnoj pomoći tabloidnih komentatora. A Hollande neka ostane kod kuće ili za posjet Sarajevu odabere neki datum jasnije simbolike. Pravo je čudo kako neprvodobni posjet francuskog predsjednika - kao onaj čudnovat dolazak Miterrandov usred rata - može ostvariti neželjeni učinak. Ako čak i Karlo Habsburški smatra da su mjesta na kojem danas treba iskazati angažman zaraćena Sirija ili Mali, a ne Sarajevo, gdje mu je ubijen prastric, pa pokušava uspostaviti visoko školstvo u Timbuktuu, saharskoj prijestolnici zahvaćenoj građanskim ratom, i domaći bi se pisci trebali kloniti uživljavanja u površne interpretacije historije i politike. Znamo kako to ovdje završi. Za srpske pisce nema tu bolje opomene od primjera Dobrice Ćosića.