Vlada Srbije je pre nekoliko dana za novog direktora BIA imenovala Sašu Vukadinovića iz Kruševca. A, moj telefon je tog i narednih nekoliko dana zvonio češće nego obično, jer su mnogi novinari želeli da čuju i moj komentar. Sve to me je na trenutak podsetilo na moje postavljenje na mesto načelnika RDB Srbije i euforiju koja je to pratila.
Čim je početkom 2001. ta vest objavljena na televiziji počeli su da mi se javljaju prijatelji i kolege. Tada i godinama unazad nije se mnogo znalo o službi. Ni šta radi, ni ko je na njenom čelu, a kamoli kako izgleda, pa je prvi načelnik koji se pojavio u javnosti bio Jovica Stanišić i to posle sedam godina rukovođenja službom. Zato su se prijatelji uglavnom radovali zbog mog povratka "na stari posao", jer su znali da sam svojevremeno po nalogu tadašnjeg JUL-ovskog rukovodstva iz nje izbačen kao "izdajnik". To što sam postavljen za načelnika službe nije im značilo ama baš ništa, sve dok im moja supruga, koja se uglavnom javljala na telefon, nije strpljivo i slikovito objasnila da sam ja došao na mesto Radeta Markovića. Tako su oni, samo zahvaljujući mom prethodniku-negativcu i opštepoznatim zločinima koji su počinjeni u njegovo vreme, naslućivali da se radi o ozbiljnoj stvari.
Kolege su bile mnogo euforičnije i zadovoljnije. Oni su, naime, znali šta se prethodnih godina dešavalo i u službi, i u Srbiji i ko je za to odgovoran. Pamtim da mi je jedan od njih čestitajući mi postavljenje egzaltirano rekao: "Srbija je na nogama!?" Jer je to postavljenje zbilja privlačilo pažnju celokupne javnosti. Međutim, silno se iznenadio kada sam mu "mrtav ozbiljan" smireno odgovorio da je tužna zemlja koja je na nogama kada bira načelnika službe bezbednosti, a ne recimo ministra ekonomije, poljoprivrede, pravde, zdravstva ili nečega od čega stvarno zavise naši životi. Ali, prva demokratska vlada Srbije, na prvoj sednici kao prvu tačku dnevnog reda, nije imala ništa važnije od, verovali ili ne, postavljenja novog načelnika RDB-a.
Danas, hvala bogu, ili možda nažalost, tim povodom nema ni one euforije, ni onakvog interesa medija, iako su naravno svi preneli vest o Vukadinovićevom postavljenju. Agencije i elektronski mediji istog dana, a štampani sutradan. I to je bilo sve, uz pokoji uglavnom isprazan i besmislen komentar nadobudnih i nabeđenih bezbednosnih kvazieksperata, novinara i profesora ili običnih građana na nekim sajtovima i forumima. Tako smo saznali da novi direktor BIA ima 36 godina, da se do petog oktobra bavio advokaturom, a nakon toga postao načelnik SUP-a u Kruševcu, gde se proslavio hapšenjem jedne kriminalne grupe u ovom gradu tokom akcije "Sablja". "Politika" je maliciozno, kao što se to od nje i očekivalo, podsetila da je tokom akcije "Sablja" od strane OEBS-a ustanovljeno nekoliko slučajeva kršenja ljudskih prava i nedozvoljenog iznuđivanja iskaza od pritvorenika i da se jedan od njih desio baš u Kruševcu. Ali, u masi pomenutih tekstova, izjava i komentara samo mi se jedan učinio vredan pomena, jer je vrlo slikovit i barata činjenicama. "Postavili su čoveka po političkoj liniji i podobnosti, bez kvalifikacija i iskustva, sa zadatkom da depolitizuje i reformiše agenciju, koju uopšte ne poznaje. Da nije tužno, bilo bi smešno!" kaže se u njemu.
Ali, da se mi vratimo na ono "hvala bogu ili nažalost", jer mislim da je u tome suština. "Hvala bogu" sam rekao jer izbor prvog čoveka neke službe bezbednosti, ni u moje vreme, a ni kasnije, nije zasluživao i ne zaslužuje neku posebnu medijsku pažnju. Bar u normalnim zemljama sa dugom demokratskom tradicijom. A, "nažalost" jer mi se čini da su očekivanja od ovog postavljenja i ove vlade tek za nijansu manja od onih postpetooktobarskih, a preko toga se olako prelazi. Svima su puna usta Evrope, odnosno Srbije u Evropi, i svi bi da je tamo vide što pre. A, to će se desiti čim Srbija okonča saradnju s Haškim tribunalom, odnosno čim Vukadinović i BIA uhapse Karadžića, Mladića i Hadžića. A, ako se to ne desi u dogledno vreme, neće biti nastavka približavanja Srbije EU, dobijanja statusa kandidata, pristupa finansijskim fondovima EU, novih radnih mesta, povećanja penzija, ni socijalne pravde, ukidanja viza, nikakve perspektive ni budućnosti i, naravno, vrlo brzo neće biti ni ove vlade! Tako da sudbina Srbije 2008. zavisi od nekog Vukadinovića više nego što je 2000. zavisila od Koštunice ili 2001. od Đinđića. Od tridesetšestogodišnjeg momka iz provincije, "koji je na čelo agencije, koju uopšte ne poznaje, postavljen po partijskoj liniji, bez kvalifikacija i iskustva". Koji je, doduše, tokom akcije "Sablja" u Kruševcu uhapsio nekog Jotku i njegovu kriminalnu grupu!
Poređenja radi, moram da podsetim da sam pre nego što sam 2001. postavljen za načelnika RDB-a, u toj službi proveo 15 godina kao operativac, u vreme raspada SFRJ, pobune na KiM, ratova, NATO bombardovanja i opšte kriminalizacije društva, a i kao šef čija je operativna grupa godinama bila najbolja u celoj službi i "po kvalitetu i po kvantitetu". Poznavao sam službu "od vrha do dna" i većinu zaposlenih u njoj. Kao načelnik, nisam uhapsio Jotku, ali sam hapsio neke druge ubice i ratne zločince. Puno sam radio, mnogo čitao, često putovao i razgovarao sa mnogim direktorima i načelnicima službi drugih zemalja, sa ministrima unutrašnjih poslova, odbrane... u Vašingtonu, Londonu, Briselu, Moskvi, Parizu i stekao nova iskustva nedostupna običnim radnicima službe. Na sve to dodao sam iskustva iz Ministarstva spoljnih poslova, gde sam tri godine radio kao direktor Službe za istraživanje i dokumentaciju. Poznajem mnogo ljudi koji su poput mene radili u službama bezbednosti, mnogo novinara i pravih eksperata za ovu oblast i sa njima i danas često razgovaram. I od njih učim i saznajem neke stvari, koje do sada nisam znao. Ali, ni posle svega ne mogu reći da sve znam. Bliži sam onoj otrcanoj frazi da tek sada znam koliko ne znam. Znam da ne znam kako bih da moram našao Karadžića i Mladića, odnosno znam da bih to uradio veoma teško!
I čemu sva ova priča? Da vas uplašim i da vam kažem kako nema ništa od našeg ulaska u EU? Ma, ne! Samo su me pojedini novinari, između ostalog, pitali i imam li neki savet za novog direktora BIA. Mada smatram da se saveti daju samo onome ko ih traži, napraviću izuzetak zbog ozbiljnosti situacije u kojoj se svi nalazimo. Dakle, gospodin direktor prvo treba da zna da se služba koju je nasledio danas može uporediti jedino sa dominom koja se zove "duplo golo", a potom i da Beograd nije Kruševac, a da Karadžić nije Jotka. A, koliko zna ili ne zna, valjda najbolje zna sam!