Dva prosca snube Hrvatsku. Jedan visok šarmantan, neodoljiv blefer s mora kaže: "Uzmi mene, ja sam vješt, komunikativan, predstavit ću te Europi, odvesti u svijet!" Drugi je mali, neugledan, valjda nekakav Slavonac, a kaže: "Ja sam pošten, ja ću dovesti u red financije, ovaj drugi otjerat će te u dugove, na prosjački štap pogledaj ga, njega i njegovo društvo, jesu li to pošteni ljudi, može li se njima povjerovati?"
Siromašna Hrvatska misli - jest, onaj prvi dosta je zavodljiv, ali k vragu, svi ti ocvali mladići, zapravo su ženidbene varalice. Zna se što žele, a poslije, kad se toga domognu, tko će ih naloviti da ispune obećanja? Kakvi su izgledi da ti pruže sigurnu egzistenciju, solidan dom? Možeš li se pouzdati u njihove sposobnosti, njihove kvalitete? Jedan je profesor francuskog, drugi partijski radnik s dugim stažom. Koji je prikladniji da me uvede u kapitalizam, razumije li se ijedan od njih u ekonomiju, jesu li ikad nešto radili, zaradili novce, stekli kakvo poslovno iskustvo?
Zemlja je po ulaganjima u infrastruktu - ceste, uredske zgrade, stanovi - prva u Europi, računa li se po glavi stanovnika, a sav čelik koji se troši, dolazi iz uvoza, dok domaće čeličane propadaju. Da se netko sjetio nabiti prtotektivnu taksu na čelik - a čelik se ugrađuje i u brodove koje država sponzorira za strane naručioce! - barem bi `Mittal` ili neki drugi transnacionalni koncern, kupio neku našu čeličanu, pa preko nje uvozio i time barem preuzeo odgovornost za nekoliko stotina ili tisuća radnika, te digao makar privremeno jednu proizvodnu industrijsku granu. To se zove strategija nacionalnog razvoja. Za ovako malu zemlju, može to smisliti jedan čovjek, ili dvojica-trojica, mogao bi čak recimo Škegro, koji se namlatio para jer nije glup, honorarno - pa i anonimno, ili besplatno, jer bi se onda sam mogao ugraditi u propulzivne djelatnosti koje programira, što znači da bi se cijela stvar mogla kreirati bez opterećivanja državnog proračuna.
Ovo je samo jedna, moja, amaterska ideja. Ne insistiram na njoj. No, užasava me kad se u televizijskim panelima o politici, u kojima odnedavna toliko frekventno sudjelujem da ne stignem ni na sudove, vode nedogledne rasprave o tome `tko je pošteniji`, `tko je sposobniji`, tko je imao ovu ili onu aferu, kao da se bira počasni predsjednik vatrogasnog društva, pa mora biti neporočan i ugledan u selu, a ne čovjek s kapacitetom potrebnim da se iščupamo iz neviđenih neprilika koje bi sutra mogle uslijediti. Zašto? Evo jedan katastrofični scenarij.
Dva Rusa i jedan Talijan, neki profesor, stupili su u Londonu u kontakt s Aleksandrom Litvinenkom, bivšim pukovnikom FSB (ranije KGB) koji je, dok nije pobjegao iz zemlje pa zatražio azil u Engleskoj, radio za najtajnovitiju sekciju te ruske tajne službe, naime za Odjel analitike kriminalnih organizacija, zadužen za nadzor nad ruskim oligarsima, odnosno, kako bismo ovdje rekli, tajkunima. Litvinenko je navodno bio dobio nalog da likvidira Borisa Berezovskog, odmetnug bogataša, glavnog Jeljcinova sponzora, koji se pokušava oduprijeti Putinu i njegovoj kremaljskoj administraciji. Umjesto da to izvrši, 1997. je prišao Berezovskom, s obitelji se nastanio u Londonu, te počeo objavljivati članke te knjigu koje je, ako su njegove tvrdnje točne, mogla nevjerojatno kompromitirati režim - optužio je FSB da je na moskovskoj periferiji minirao zgradu u kojoj je poginulo 300 nevinih ljudi, što se pripisalo Čečenima, pa je pokrenuta surova vojna intervencija u toj kavkaskoj pokrajini. Litvinenko zatim istražuje smrt nečuveno hrabre novinarke Ane Politikovskaje, koja je pisala o ratnim zločinima ruske vojske u Čečeniji, pa je u Moskvi ustrijeljena u svom stanu. Ona dva Rusa i jedan Talijan zakazali su Litvinenku sastanak da mu o tome daju neke informacije. Sastali su se s njim u londonskom suši-baru `Itsu`. Nekoliko sati kasnije, Litvinenku je pozlilo, pa je prebačen u bolnicu. Počeo se raspadati, a liječnici nisu mogli ustanoviti uzrok bolesti, dok analizom urina nije ustanovljeno da je otrovan izotopom elementa koji je otkrila Maria Curie. Iako ne djeluje brzo, 250 milijardi puta otrovniji je od cijankalija. Polonij-210 koristi se za nuklearni okidač: dali su mu, dakle, da proguta detonator za H-bombu! Taj izotop emitira spore alfa čestice, koje ne prolaze kroz tkivo, nego ga razaraju, pa se ortovna tvar u tijelu ne može nikako identificirati, ali ionako tu ne pomaže ni čudotvorna majka božja Kazanjska, a nekmoli medicinska znanost - ne da si garantirano mrtav, nego se raspadaš kao da imaš gubu, koleru i kugu i dok se sunčaš na obali atola Bikini, padne hidrogenska bomba! Ako ga je žena poljubila u bolničkoj postelji i sama će umrijeti od radijacije. Kakva poruka...
U Londonu smjesta se sastao Vladin Komitet Kobra, koji zasjeda kod vrhunskih ugroza nacionale sigurnosti i suvereniteta. Nitko nije blesav, svima je jasno što je u igri... Pogled na kartu sve otkriva: Bjelorusija se vratila u rusku orbitu, zamalo i Ukrajina, Gruzija se lomi, Moldavija također, a u Azerbajdžanu, Kazahstanu i Turkmenistanu uspostavljene su mračne diktature, u pokušaju da se očuva modikum nacionalne neovisnosti. Od Kremlja koji kontrolira plin i naftu, izvore energije od kojih zavise Europa, Kina i Japan, drhti pola planeta. U Iraku stvari ne stoje sjajno, Bush je pokoleban porazom na izborima za Predstavnički dom i Sjedinjene Države sad ne mogu projicirati silu u balkansku kvagmiru. A tu se može sutra zakuhati ako opet naglo skoči cijena fosilnih goriva, koja se nakratko bila stabilizirala, pa se smanji priliv novčanih viškova na naša financijska tržišta i pokoleba konjunkturno tržište nekretnina. Ovdje se ništa ne proizvodi i privid blagostanja može se preko noći pretvoriti u dužničku krizu. Naokolo u regiji ionako vlada prilična dešperacija. Pitam: dođe li do toga, ali i inače - koji od njih ima viziju, prisutnost duha, višu inteligenciju, mozak i energiju, liderski instikt, da nas izvuče ako - kako Amerikanci lijepo kažu - govno padne na ventilator? TO je pitanje koje sebi moraš postaviti, a sva ona druga pitanja, skroz su bez veze.