Prije desetak dana u Banjaluci je održan skup boraca Narodnooslobodilačkog rata, pretežno Krajišnika, pripadnika boračkih udruženja iz Banjaluke i Sarajeva. Kako priliči sastanku ovih veterana, razgovaralo se o slavnim danima borbe, gdje nije nedostajalo sentimenta i nostalgije. Ti današnji borci provode svoje pozne godine u sjećanjima na herojske dane svoje mladosti. Tada su, združeni u jedinstvenu ideju otpora prema stranom agresoru, bili ujedinjeni kao antifašisti.
A danas, ti isti drugovi, kojima je međusobno povjerenje bilo i pitanje života, ne mogu da se slože. Na pomenutom skupu nisu došli predstavnici SUBNOR-a iz Federacije, a i neki stari partizani iz Republike Srpske nisu se pojavili. Niti je bilo ikoga iz aktuelne vlasti da ukaže pažnju starim borcima, osim zamjenika gradonačelnika Banjaluke. Po svemu sudeći vrijeme partizana je prošlo, a oni nisu toga svjesni, niti se bore za svoje pravo glasa.
Zašto organizacije iz dva entiteta ne sarađuju? Ne mogu se dogovoriti da zajednički obilježavaju godišnjice slavnih bitaka na Sutjesci, Kozari i Neretvi. Razlog je vjerovatno kao i u svemu drugome, stari borci su se okrenuli nacionalnim vođama, od kojih možda dobijaju neku crkavicu finansijske pomoći. Kako to da su se nekadašnji partizani, kojima je drugarstvo bilo iznad svega, priklonili nacionalnim opcijama? Gdje je ono njihovo bratstvo i jedinstvo koje ih je vodilo do pobjede nad fašizmom?
Na pomenutom sastanku moj prijatelj fra Marko Oršolić je govorio kako je danas više nego ikada potreban dijalog. Očigledno da jedan broj nekadašnjih junaka s brojnih ratišta nemaju kuraži da razgovaraju s ratnim drugovima. Podijeljenost u ovom društvu ide tako daleko da se ne može ni razgovarati s nekadašnjim suborcima. Zaista treba imati odvažnosti i uspostaviti dijalog s onima koji drugačije misle. Mada Oršolić nema u potpunosti pravo, jer često imamo posla s tvrdoglavim ljudima, koji ne znaju ni razgovarati, saslušati drugoga. Ima nas tako zatucanih u svoju istinu, da ne možemo ni čuti nečiju drugu.
Borci iz NOB-a su okrenuti svom nekadašnjem slavnom vojevanju i današnjim boleštinama koje ih sustižu, pa nemaju snage da se u ovom vremenu bore protiv fašizma. Ako je nacionalizam predvorje fašizma, što su to mnogi kod nas konstatovali, onda otpor fašizmu nije završen. Naravno da senilni partizani ne mogu ponovo krenuti u još jedan boj, ali barem ne bi trebalo da se priklanjaju onima protiv čijih ideja su se obračunavali. Pitanje je na širem planu mnogo puta ponovljeno: Zašto se nekadašnji članovi Saveza komunista okreću za 180 stepeni i priključuju nacionalnim oligarhijama? Zašto u tolikom broju?
Dolaskom demokratije devedesetih godina krenula je bjesomučna ofanziva na sve partizansko, na sve lijevo, nije se uvažavala ni činjenica borbe protiv fašizma. Na scenu su došli glasnogovornici profašističkih ideja, kojih još i danas dosta ima. Pa su se i stoga članovi SUBNOR-a sada ušutili. A treba istrpiti tu kanonadu optužbi na račun Titovog doba, partizana, samoupravljanja, socijalne izjednačenosti. Kod Tuđmana su se pojavile profašističke snage, koje su brisale sve ono što su "komunjare" stvarale, veličajući, recimo, poražene i stradale ustaše u Blajburgu. A kako i danas u Hrvatskoj biti partizan kada se na utakmicama i na Tompsonovom koncertu ističu pozdravi i znakovi fašistički.
Mogu li nekadašnji partizani zagovarati antifašizam u Srbiji, gdje rulja nesmetano nosi zastave s mrtvačkim glavama i uzvikuju četničke parole? Ako se tome doda da se u ovoj državi među izvjesnim brojem intelektualaca stvara atmosfera da su četnici zapravo bili jedini u onom davnom ratu protiv fašizma, onda je istina duboko pokopana.
Promjenu režima u Bosni su jedva dočekali Mladi muslimani, čije je vođe socijalistička vlast dugo držala u zatvoru. Od tada, od početka devedesetih, aktuelna vlast u našoj zemlji neprestano proziva "komunjare" da su za sve oni krivi što nam ne ide dobro. Bošnjački, srpski i hrvatski nacionalisti rastaču ovu zemlju, omogućili su svojoj eliti da se bogati, a račun za loše stanje u privredi, obrazovanju, zdravstvu, pravosuđu i u mnogim drugim društvenim segmentima isporučuju partizanima. Pa zato i ovi današnji umorni borci NOR-a nemaju mjesta da se iskažu. Na njima je da samo šute i umiru.