Ove se zime navršilo devet godina otkako se Vojislav Šešelj dobrovoljno predao Haškom tribunalu. Uradio je to čim je saznao da je protiv njega podignuta optužnica zbog učešća u navodnom "zajedničkom zločinačkom poduhvatu" vrha srpske države, vojske i policije da se protera hrvatsko i muslimansko stanovništvo iz Bosne, Hrvatske i Hrtkovaca u Srbiji.
I pre nego što je optužen za zločine protiv čovečnosti i kršenje običaja i zakona rata, vođa Srpske radikalne stranke je pokušavao da otputuje u Hag kako bi se predao, ali bi njegovu nameru da Tribunal izvrgne ruglu osujetila holandska ambasada u Beogradu odbijajući da mu izda vizu.
Na koncu je uspeo da se naruga haškoj pravdi, to jest da "pobedi Haški tribunal", kako to vole da kažu njegovi simpatizeri, iako će ispasti da je vic ipak bio na njegov račun, ako Sud ispuni želju tužilaca i osudi ga na 28 godina zatvora.
Šešeljev se proces u Hagu razlikovao po tome što je bio proces govoru mržnje, tj. podstrekavanju zločina. Namera je bila da se, preko Šešelja, sudi "agresivnom srpskom nacionalizmu", koji je, po mišljenju Haškog tužilaštva, izazvao sve ratove na tlu bivše Jugoslavije.
Kada je mržnja u pitanju, Slobodan Miloševića je bio škrt na rečima. Zato su stotine novinara i zapadnih diplomata godinama pokušavale da iz jedne njegove gazimestanske rečenice o oružanim bitkama koje još "nisu isključene" skroji viziju agresivnog rata. Vojislav Šešelj je, pak, bio kao krojen - šta krojen, sašiven - po meri agresivnog nacionalizma, ali mu je mana bila to što u ratu nije bio na vlasti i što ga je hapsio onaj koji je komandovao srpskim nacionalizmom. Šešeljevi su govori svejedno bili kao naručeni za Hag i Tužilaštvo je za njega, na devetu godišnjicu tamnovanja, zatražilo kaznu kao da je lično komandovao trupama koje su po njegovom naređenju skrivile zločine protiv čovečnosti.
Amerikanci vele da pravda ne samo da mora da bude sprovedena, već ljudi moraju to i da vide, moraju da se uvere u to da je ona sprovedena (aforizam doslovce glasi: "justice must be done, and seen to be done"). To je smisao pravde, pogotovo na sudu čija je misija bila da doprinese pomirenju u bivšoj Jugoslaviji, u čemu nije uspeo, iako je većem broju ljudi, uglavnom srpske nacionalnosti, izrekao kazne duge stotine godina. Srbi su imali priliku da se svojim očima uvere u to kako izgleda haška pravda jer su suđenja Slobodanu Miloševiću i Vojislavu Šešelju prikazivana na televizijskim ekranima u Srbiji. Emitovanje Miloševićevog procesa na TV B92 finansirala je međunarodna zajednica, delom iz naivne nade da će Miloševića na optuženičkoj klupi u očima Srba potpuno "demontirati", dok je prenos Šešeljevog suđenja na RTS političkim mišićima izborila njegova Srpska radikalna stranka. Gledaoci su videli ono što su videli. U Šešeljevom se slučaju jedan broj svedoka Tužilaštva na haškoj klupi pretvorio u svedoke odbrane: neki su promenili prvobitne iskaze i otvoreno stali u odbranu Šešelja, dok su se drugi pokazali kao nevešti lažovi ili nekompetentni eksperti. Američki sociolog Entoni Oberšal je kao ekspert za Šešeljev "govor mržnje" bio groteskno neefikasan, da bi mu sudije naknadno uskratile status veštaka, a jedan od poslednjih bošnjačkih svedoka Tužilaštva uhvaćen je u laži da je Šešelj u martu 1992. držao miting u Malom Zvorniku i pretio da će "očistiti Bosnu od pagana". Optuženi je pomoću novinskih izveštaja i fotografija lako dokazao da se miting zbio dve godine ranije, u avgustu 1990, i da na njemu nisu izgovorene sporne zapaljive rečenice.
Mnoge druge i gore zapaljive rečenice Šešelj je izgovorio, mnogi su čuli kako ih izgovara i tu nikakva bravurozna odbrana u Hagu ne može pomoći. Da je postojao "udruženi zločinački poduhvat" Slobodana Miloševića, jugoslovenske vojske, policije i Vojislava Šešelja da se Hrvati proteraju iz Vojvodine, iseljavanje Hrvata bi verovatno bilo daleko masovnije. No svejedno je jasno da je Vojislav Šešelj u Hrtkovcima zastrašivao Hrvate ne bi li ih nagnao da se iseljavaju. Sud će njegovu odgovornost morati da vaga u svetlu činjenice da on nije imao formalnu moć da ih proteruje, ali znajući i da hrvatske građane to nije moglo da uteši.
No Šešelj nije ni išao u Hag da dokazuje svoju nevinost već "krivicu" suda pred kojim zakon nije za sve jednak. Bio je ubistven u izvrgavanju Tribunala ruglu, do mere da ni njegovi najljući protivnici nisu mogli da sakriju bes zbog nekompetentnosti sudija i tužilaca. Nekadašnji saradnik Vojina Dimitrijevića u Beogradskom centru za ljudska prava i doktorant na Kembridžu Marko Milanović, na sajtu Evropskog žurnala za međunarodno pravo (EJIL), pisao je 2009. da je Šešeljevo suđenje "najgore vođen postupak u Hagu", da se pretvorio u "ruglo", da je sudija Antoneti "neverovatno nesposoban" i da će se Šešelj verovatno relativno skoro naći u Beogradu.
Videćemo. Valja u međuvremenu reći da problem Tribunala nije u tome što je nevine ljude optuživao i odvlačio u Ševeningen, već što je retko koga u Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu, ali verovatno ni u Kembridžu, ubedio da je besprekorno nepristrasan, da prema svima primenjuje iste kriterijume i da nije podlegao nikakvim predrasudama i političkim konsideracijama. Problem je u tome što su Ujedinjene nacije u Hagu napravile sud kojem nije pošlo za rukom da sudi ratnim zločincima bez da im prethodno povredi neko važno građansko ili procesno pravo (u Šešeljevom slučaju je pored aljkavosti u pitanju i trajanje procesa). Hag nije obezbedio "jednakost oružja" optužbe i odbrane i u startu se "naherio" u korist Tužilaštva. Slaba je vajda od toga što su mnogi imali poštenija suđenja u Hagu nego što bi dobili kod kuće (ni Šešelju ni Miloševiću u Beogradu ne bi bilo dozvoljeno da se sami brane). To ništa ne menja činjenicu da bi u Americi Šešelj za ovih devet godina možda već odležao sudsku kaznu i da je nekog svojeručno ubio. Da i ne govorimo o tome da bi američki sud verovatno u startu odbio i da prihvati delove optužnice koji se zasnivaju na svedočenjima iz druge ruke, o svedocima sa "zaštićenim identitetom" da i ne govorimo...
Kakva ironija, da se srpski nacionalista poput Šešelja uspešno podsmehne zapadnoj pravdi, odnosno ustanovi smišljenoj da tobožnju zapadnu moralnu superiornost nad narodima bivše Jugoslavije pretvori u delotvorno pravno oruđe protiv ekscesa srpskog nacionalizma. Šešelj je otišao da se ismeva Hagu, ali to još ne znači da će se poslednji smejati.