Poslednjih nedelja predsednik Srbije Boris Tadić i Vlada Srbije, posebno njen ministar za spoljne odnose Vuk Jeremić, pokazuju zadivljujuću upornost insistirajući na otpočinjanju razgovora u okviru takozvanog plana od šest tačaka.
Prema domaćoj javnosti zvaničnici Srbije kao da nastoje da ovaj plan protumače kao izuzetno važan pa čak konstitucionalni akt. Prema Savjetu bezbjednosti UN, pa i samom generalnom sekretaru UN Ban Ki Munu ministar Jeremić nastupa s pretenzijom da ovaj akt spasava same UN i uopšte međunarodnu zajednicu od nastajanja vakuuma i stvaranje prelaznog rešenja dok se ne uspostavi neko bolje od jednostranog proglašenja nezavisnosti.
U isto vreme, Priština nastoji da stvori privid kako je se taj plan ne tiče i kako iza njega stoji namera Beograda da sruši novostvorenu državu Kosovo. Propagandne i PR aktivnosti obe strane su tako aktivne da je često izuzetno teško i zamorno da se razdvoji šta je u celoj raspravi realno, a šta tek puka nada ili propagandni trik.
Otuda tumačenje, kako u srpskoj opoziciji, tako i u pojedinim međunarodnim krugovima, kako insistiranjem na šest tačaka Beograd nastoji da prikrije sopstveno saznanje da je Kosovo zauvek izgubljeno i da time, kao i inicijativom da Međunarodni sud pravde da svoje mišljenje je li jednostrano proglašena nezavisnosti Kosova u skladu s međunarodnim pravom, vlast u Beogradu kupuje vreme da bi pripremila javnost na prihvatanje realnosti - nezavisnost Kosova.
Na drugoj strani, Priština je navodno svesna da joj jednostrano proglašenje nezavisnosti "nije donelo ništa", a plaši se da bi se to i ogolitilo ako bi se upustila u primenu plana, ali da će to ona ipak uraditi ako i kad joj narede njene gazde, posebno Vašington.
Kao i u mnogim sličnim krizama ili kao i u prošlosti kosovske krize istina i realnost se ne poklapaju s politikama i diplomatijama strana u sukobu, naročito ne s njihovim ambicijama koje su neograničene. Istina je ili po sredini ili, najčešće, na drugom mestu.
Stoga valja istaći da takozvani plan od šest tačaka, sam po sebi, odnosno po svom sadržaju, predstavlja nastavak takozvanog tehničkog dijaloga, koji je, već davne 2003. godine, inicirao SB UN, a nadgledala Kontakt grupa i posle mnogo političkog i diplomatskog natezanja prihvatili Beograd i Priština. Osnovni pregovarači su bile vlade Srbije i Kosova, a UNMIK posrednik. Rad je trebalo da se odvija preko radnih grupa, a uspeh je bio ograničen. Na primer, uspostavljena je saradnja carina, rešavani su mnogi ad hoc problemi u snabdevanju električnom energijom itd.
Međutim, mnoga pitanja s liste brojnih popisanih nisu ni otvorena. Glavna smetnja je bilo insistiranje na statusu. I jedna i druga strana su se držale pravila: "Prvo da rešimo status, a onda druga, po njima, sporedna pitanja." Istorija sličnih sukoba, pak, uči da su uspešni pregovori i rešenja statusa ona koja pitanje statusa rešavaju kao ukupni rezultat napretka u takozvanim tehničkim pitanjima. Odatle je moguće da se zaključi da ni Beograd ni Priština, a ni međunarodna zajednica, nisu išli ka rešenju pitanja statusa Kosova, već ka održavanju i upravljanju krizom. Tome služi i šest tačaka.
Najpre, materija koju pokriva šest tačaka (funkcionisanje carine; obezbeđivanje bezbednosti, posebno srpskoj zajednici; rešavanje pitanja energetike i razvoja infrastrukture, uključujući pitanja obnove železničkog saobraćaja ali i registracijskih tablica, pasoša, ličnih dokumenata, odnosno slobode kretanja; obezbeđenje kulturnog nasleđa srpske zajednice itd) čini izuzetno važna pitanja koja Beograd i Priština moraju da reše ako žele da obezbede sopstvenu stabilnost i priključenje EU, kao i noramlizaciju odnosa Srba i Albanca, Srbije i Kosova.
Za Beograd šest tačaka predstavlja argument, pre svega pred sopstvenom javnošći, da navodno ne beži od realnosti, već da se bori za Kosovo. Međutim, Srbija mora prvo da otkloni prepreke koje je postavila secesija Kosova da bi vlast Srbije razvila i uspešno primenila, kazano omiljenom frazom političara, "samoodrživo rešenje".
Istovremeno, preko inicijative o ovom planu održava se u životu Rezolucija SB UN broj 1244. To je u interesu Beograda, Rusije, ali i samog SB UN. Kako nema saglasnosti stalnih članica SB UN da se prizna Kosovo, te i da se ukine Rezolucija ili da se donese neka nova, šest tačaka su dobar izgovor da se Rezolucija održava u životu. U realnosti, za Beograd Rezolucija zaista jeste jedina međunarodnopravna kopča s Kosovom, barem dok se, možda, mišljenjem Međunarodnog suda pravde ne stvori osnov za neko drugačije rešenje ili za neku drugačiju rezoluciju SB UN.
Generalni sekretar UN Ban Ki Mun je otišao tako daleko da je ocenio da je ovaj plan izvršenje zadatka reformisanja UNMIK-a, koje je još 2005. godine postavio Savjetu bezbjednosti UN izveštaj Kaija Aidea. U realnosti, UNMIK se, postepeno ali nesumnjivo, gasi i svodi na minimalni broj diplomata i činovnika. Tako se priprema de facto gašanje Rezolucije broj 1244.
Sa svoje strane, Priština nastoji da iskoristi šest tačaka i nužni proces dogovora i saradnje u vezi s njihovim sadržajem za jačanje sopstvene državnosti i nezavisnosti. Otuda ih redukuje na četiri, isključujući carinu i bezbednost uz tvrdnju da je to već rešeno jer su to funkcije nazavisne države, što je po njima Kosovo. Ove funkcije se, privremeno, obavljaju pod nadzorom EULEX-a, te je Beograd nepotreban. U ovom stavu Priština je koordinirana sa zemljama koje su sponzori jednostrano proglašene nezavisnosti: većina država EU i SAD.
Uostalom, za njih je plan od šest tačaka pristanak Beograda na saradnju s EULEX-om i na njegovo širenje na srpske enklave i na sever Kosova. Što se tiče mogućih razgovora o načinu realizacije preostale četiri tačake, Priština zahteva prethodno priznanje od strane Beograda da je reč o međudržavnim razgovorima. Kako to nije moguće ostvariti, zahteva se i da u pregovorima posreduje EULEX, a ne UNMIK. To znači da i za Prištinu šest tačaka imaju važnost iako njeni političari, posebno opozicione vođe, drugačije govore u javnosti, ali i da se pribojavaju da ovakvi razgovori kriju opasnost da se, barem u očima lokalne javnosti, umanji značaj jednostrano proglašene nezavisnosti.
EU i EULEX su svesni da ne mogu da obave svoj posao bez saradnje Srbije, kao i da bi troškovi i rizici bili veliki ako bi došlo do sukobljavanja Srba i Albanaca. Otuda njima šest tačaka dobro dođe za stvaranje osnova za njihovo delovanje u srpskim sredinama. Ali, EU i EULEX ne žele da rizikuju da, na ovom procesu, oživi uticaj UNMIK-a, a time i uticaj Rusije na samom Kosovu. Stoga oni zahtevaju da se uključe kao jedini posrednici u budućem razgovoru. Uz to, oni već mesecima, indirektno, posebno povlačenjem svojih kontingenata ljudstva i prestankom finansiranja UNMIK-a ovaj svode na minimum minimuma.