Časopis skupine studenata književnosti sarajevskog Filozofskog fakulteta pod imenom "(sic!)" više nije jednokratni incident. Pojavkom ovih dana drugoga broja "Časopisa za po-etička istraživanja i djelovanja", časopis se definitivno etablirao kao izdavačko osvježenje, ali još više kao izazov vremenu i sredini u kojoj se pojavljuje.
Ponajprije je on izazov autoritetu etnonalističkoga koji u kandžama čvrsto drži taj fakultet (i ne samo taj!) kao eksponent klerikalne i kvaziintelektualne oligarhije tzv. akademske zajednice. Ustvari, one grupacije koju čine pojedinci s naglašenim nekompetencijama ili čak naglašeno kriminalizirani, a koji se u takvim slučajevima uvijek kriju iza vjerskog i nacionalnog, budući da druge identitarne (ovdje prije svega uskostručne!), a jedino relevantne vrijednosti ili nemaju ili jedva da imaju.
Da su neki od tih mladih ljudi svojim darom već osvojili prostor književnoga, potvrđuje to, osim dva broja "(sica!)", i novi dvobroj "Sarajevskih sveski" (br. 25-26), gdje čitamo njihove književne priloge. No, da su ti mladi ljudi sazreli već i za kritičko promišljanje književne teorije i prakse, osobito one po-etičke (na Kišev način!), te parodiju, satiru, sarkazam, šalu... sve ono na što se osobito naježi koža, na što dobiju ospice gospodari, čuvari i podanici kleronacionalističke ideologije, pokazuje drugi broj časopisa "(sic!)". On će, koliko god kao projekt bio marginalan, autsajderski, niskotiražni... već svojim postojanjem provocirati tobožnje ili stvarne branitelje vjere i nacije, a ustvari zatočenike vlastite skučene pameti, nedorasle humornom, komičnom u bilo kojoj od njegovih izvedbi.
Oni koji žive od traženja ili proizvođenja neprijatelja (jer im treba za identitarnu samoidentifikaciju!), oni koji bi zatvarali i ubijali zbog karikature ili satire, dobivaju sa "(sicom!)" novu lektiru. Nije dobro da postoje stvari s kojima se ne bi zbijale šale, reći će jedna junakinja u odličnom romanu Amosa Oza "Priča o ljubavi i tmini". A na tom bi fonu bio i uvijek sjajni Woody Allen u svojim filmovima ili naročito drastični montipajtonovci. Zapravo, cijela tradicija europske slobodne i kritičke misli stalno se dovijajući biti protiv terora ideologije, uniformnosti mišljenja zaprijećenog "odozgo".
Nasuprot dominantnoj mitomaniji koju ustrajava proizvoditi dio tzv. bošnjačke intelektualne elite na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, u javnost se sve više probija i zreo, kritički odgovoran glas mladih mislećih ljudi, prije svega studenata tog istog fakulteta i dakako opet dominantno bošnjačke nacionalne nominacije. I nije ni čudno da su "na meti" njihove kritičke opservacije, de-konstrukcije, parodije, satire ponajprije njihovi profesori, oni koji bi ih trebali nešto i nečemu naučiti, a među njima su već odavno, a ne samo od studenata drugih nacionalnih nominacija, "pročitani" kao mitomani i nacionalisti, u nedostatku drugih vrijednosti koje bi ih kvalificirale ozbiljnim i odgovornim znanstvenicima ili uglednim članovima akademske zajednice. Tako su u ovom broju osobito počašćeni nekadašnji, po lošem upamćeni, ministri školstva i kulture, te stručnjaci za bošnjačku književnost Enes Duraković i Fahrudin Rizvanbegović, te jezikoslovac Dževad Jahić, koje studenti sjajno demaskiraju, ili, recimo to stručno, na njihov način, dekonstruiraju, ali i darovito karikiraju.
Pošto njihovim profesorima, očigledno, ništa nije sveto, ništa iz onoga po čemu su profesori, pitamo se, zašto bi se od studenata očekivalo drukčije, osobito podanički odnos prema profesorima, nego ih javno ogoliti, tj. do kraja demaskirati. Uostalom, zar djeci, mladima (neiskvarenima, nekorumpiranima...) ne pripada pravo ukazivati nam da je "car gol", kao ono u vječno mladoj Andersenovoj bajci? Ti su sjajni momci (Amer Tikveša, Mirnes Sokolović, Edin Salčinović...) razgolitili i bošnjačke književne perjanice Dževada Karahasana i Abdulaha Sidrana (ali i Latića, Ključanina i slične) zbog njihovih neetičnih pisanja i javnog neetičnog djelovanja, zapravo onoga čime su posljednju godinu dana popunjavali medijske stupce.
Tu su, k tomu, i vrlo instruktivni tekstovi o univerzitetima, studentima, politici, gdje nalazimo odlične "Inženjering etničkih duša" Kenana Efendića ili tekst Đorđa Krajišnika o univerzitetu u Istočnom Sarajevu, te Krystyne Zukowske o nacionalističkom razaranju južne slavistike kao znanosti.
Ono po čemu "(sic!)" ipak ulazi u sferu našega zanimanja, ovdje su ipak pjesnički tekstovi, tj. pjesničke parodije i karikature. Na Sidranovu pjesmu Brozu i Šetnju sa Stevanom, na reisovu izjavu "Kome ba da se mi prilagođavamo", Skenderovu Stojanku..., ili u prvom broju na Skenderov "Stećak" i narodnu "Mlada partizanka", a sve u najboljoj maniri nekadašnjeg "Ferala Tribunea" i Predraga Lucića, koga i ovdje čitamo, zajedno s Tomislavom Markovićem, ovaj put preuzete iz srpskog "Betona".
Naravno, to su već znani tekstovi (s interneta!) i poezija "o" ili "protiv" srpskih mitotvoraca, protiv srpske mitomanije, ali kako takvih ili onih o hrvatskoj ne nedostaje, doista raduje da se odgovorna kritička misao, te nadasve šarmantna satirična i parodijska poezija javlja u recentnom bošnjačkom milieu. Nju obogaćuju i satirične pjesme na fonu epske narodne poezije "Od Bosne iđe sila na boj pod Talinom" ili "Bilipoljska bitka protu Portugalije", a ovdje sportske, nogometno-junačke provenijencije (sic!).