Problem nezaposlenosti je globalni, ali je najviše pogodio zemlje u tranziciji, posebno našu. U BiH veliki je broj ljudi koji se žale da ne mogu naći posao, a kada se tome doda da skoro svakodnevno bezbroj lica gubi zaposlenje, onda je jasno kakva je u tom smislu situacija kod nas. Po svemu sudeći to je društveni problem broj jedan.
Ljudi smišljaju kako na razne načine doći do posla. Dosta je onih koji su uvjereni da upis u članstvo vladajuće stranke donosi rezultat, ali on nije sasvim siguran, posebno u ovom vremenu kada se nalazimo pred izborima. Čini se da je dobra pozicija mladih ljudi koji se svom snagom bace na naukovanje, ali na spisku biroa za nezaposlene ima i takvih. Prije nekoliko dana na televiziji bila je reportaža o djevojci koja je završila dva fakulteta, ali i pored upornog nastojanja niko joj nije htio da omogući posao. Dakle, ni stručnost i nauka ne garantuju normalan život s radnim mjestom.
Razmišljajući o ovom problemu došao sam do zaključka da u našem društvu nema nezaposlenih vjerskih službenika, što će reći da je to oblast u kojoj se najviše traže radno sposobne ličnosti, doduše pretežno muškarci. Pošto je naša zemlja teistička, što naravno nigdje nije zapisano, ali nam to svakodnevni život pokazuje. Vjerski čelnici u svemu vode glavnu riječ, o svemu se oni pitaju, a i bez pitanja nameću svoje stavove. Vjerske škole su pune, pa i pored toga na biroima nema hodža i popova, svi su dobro skrbljeni.
Situacija u našem društvu je takva da se ateisti ne smiju oglasiti, odmah budu zasuti kritikama iz vjerskih krugova, jer ove naše tri religije i u svjetovnim krugovima vode glavnu riječ. Ima li i jedna društvena oblast da se nije oglasio reis Mustafa Cerić, a njegova se izuzetno cijeni, posebno u džamijskim odajama. Ali i u većini političkih partija. Smije li iko od Hrvata da iskaže drugačiju misao od kardinala Vinka Puljića? Svi u Republici Srpskoj padaju ničice pred skutima pravoslavnih sveštenika. Ovdje opozicija nije dozvoljena.
Vjerski službenik je veoma cijenjen, a pred njegovim slovom niko ne smije da ima primjedbe. Nevjernici bi možda pitali zašto hodže i popovi stalno pričaju neke nevjerovatne priče, ali suština religija se oslanja na dogme, kojima nema prigovora. A i nevjernici su se davno okanili ćorava posla, religiju prepustili religioznim, međutim, neće da religiozni puste na miru nevjernike. Hiljade godina se čuje glas iz džamija i crkava kako su za sve krivi oni što ne pristaju uz crkvene skute, mada se u posljednje vrijeme kršćanska crkva te propagande uveliko oslobodila.
Ali zato su veoma aktivni islamisti, posebno pripadnici pojedinih sekti. Oni su u stanju, kao vehabije, da dignu ruku na svakoga ko ne dijeli njihovo mišljenje o vjerovanju. Zanimljivo je da vehabije u našoj zemlji svi od reda imaju riješenu egzistenciju, a nijedan od njih nema stalno zaposlenje. Govori se da ih materijalno potpomaže Saudijska Arabija, mada je ova zemlja nedavno to javno zanijekala. Sve u svemu ući u redove vehabija znači i osigurane životne uslove, pored mnogih kod nas koji gotovo nemaju šta da jedu.
Ući u sustav bilo koje religijske zajednice znači i osigurati sebi krov nad glavom, dok izvjestan broj porodica još od rata, a i od nedavnih poplava, ne može da nađe sigurnu zavjetrinu. Ako se tome doda da reis u ovom vremenu gradi sebi dvore, da su rezidencije popa Kačavende i popa Grigorija sve drugo a ne skromne kućice, onda je jasno da je religija veoma sigurno okrilje za svakog mladog čovjeka, da svećenici u katoličkoj crkvi imaju apsolutnu sigurnost od Vatikana, onda se potvrđuje da je religija sigurna ograda za sve svoje službenike.
Danas se teško pronalaze pare za izgradnju novih proizvodnih pogona, nema investitora da pokuće novac, ali se zato na svakom koraku podižu džamije, a svakako i crkve. Islamska zajednica je veoma aktivna kada su u pitanju vjerski objekti, pa u Sarajevu nema sokaka da se ne predviđa gradnja džamije. Novac nikada nije u pitanju. A za nove vjerske objekte treba osposobiti i nove vjerske službenike, te je to mogućnost da mladi osiguraju svoju egzistenciju.
To što su sve tri naše religije veoma aktivne govori samo da imaju mogućnost svojim pripadnicima omogućiti pristojan život. Kada se uzme u obzir da će vjerski službenici sve više imati posla u školama, kasarnama i drugim zajednicama, to je onda i dobra perspektiva za one koji se kane posvetiti duhovnom životu. U razmatranju posla za nove hodže i popove treba imati na umu da se ljudi i žene i dalje vjenčavaju, a nažalost i umiru, što i jedno i drugo nije jeftino. Ne treba se plašiti da će džamije i crkve otići u stečaj, jer naš narod je u velikom broju okrenut religiji. A tu je lova do krova.