Kada se govori o politici često čujem od ljudi stavove, fraze i kompletne rečenice preuzete iz novina, a posebno s televizije. Nije stvar u tome što narod slijepo vjeruje novinarima, mada je prisutan i onaj argument: pisalo u novinama, nego je tim čitaocima dostupan samo jedan izvor informacija.
A da bi se dobila objektivna slika o nekom političkom događaju (ne samo političkom), valjalo bi pogledati šta i neki drugi mediji saopštavaju o pojedinom događaju. Ali ljudi nisu spremni da se toliko trude, a i da bi se upoređivalo pisanje različitih novina potreban je i novac, posebno kod nas, koji smo tako siromašni.
Naravno da su danas mediji potpuno okrenuti senzacijama, pa tako sve negativno žure da saopšte svojim konzumentima, a to su prije svega ratovi, zločini, katastrofe. Moćnici u medijima su davno ocijenili da čitaoci i slušaoci više vole čitati i slušati o nesrećama, nego o nekim lijepim stvarima. Tako će svjetske televizije ovih dana požuriti da pošalju u eter slike o huliganskom divljanju u Beogradu, o paljenju ambasada, nego što su se potrudile da objasne suštinu beogradskog protesta protiv nezavisnosti Kosova. O Iraku znamo samo kad eksplodira bomba i usmrti desetak građana, a nimalo nismo upućeni kako ti građani inače žive. Slično je s Palestinom i Izraelom, stalno smo bombardovani slikama mrtvih, a nikako ne znamo kako žive Palestinci (gotovo milion) na teritoriji Izraela.
Može li se uopšte govoriti o objektivnosti nekog medija? Mada se mnogi kunu da nisu pristrasni, usudio bih se reći da na svijetu nema takve novine. Za neke se tačno zna da pripadaju nekoj partiji, nekoj grupaciji, nekom svjetskom bogatašu, što mnogo i ne kriju. Odavno se shvatilo da moć leži kod onoga ko drži u svojim rukama informacije. Zato i jesmo izloženi neprestanoj okupiranosti od svjetskih jakih novinarskih agencija, televizijskih korporacija. Znaćemo šta se dešava na svijetu ono što nam oni priopšte, a ne što se stvarno dešava.
I na ovom našem malom prostoru, među ovim našim medijima koji jedva preživljavaju, također se može sa dosta sigurnosti reći koji mediji pripadaju kojoj političkoj grupaciji, partiji. Neki su me pitali da li "Nezavisne novine" u cjelini podržavaju SNSD, je li im je vlasnik Milorad Dodik? Ta pitanja dolaze otuda što su to ljudi pročitali u nekim sarajevskim novinama i to prihvataju novo za gotovo. A nijedan od tih koji pitaju nije nikada uzeo u ruke ovu novinu.
Štampa može biti veoma okrutna, ali uistinu je često i korektiv društvenih zbivanja. Ali kad jedno glasilo dođe u ruke nekom krajnje bezobzirnom vlasniku, kome je jedino stalo do promocije svoje vlasti, a nikako da utaži žeđ čitaoca za pravovaljanom informacijom, moguće su svakakve devijacije. U intelektualnim krugovima u Sarajevu se priča da pravu vlast u Federaciji BiH drže reis Mustafa Cerić i vlasnik "Dnevnog avaza" Fahrudin Radončić. Reis po dobro rasprostranjenoj mreži džamija, preko svojih imama, vodi prije svega svoju vlastitu politiku, mnogo više nego propovijedanje vjere.
Mnogo opasniji je Fahrudin Radončić, jer je do bezobraštine svoju novinu usmjerio protiv onih koji mu smetaju, koji bi mu mogli stati na put ka uspostavljanju svog carstva. Brojni su političari, poznate ličnosti uopšte, koje je Radončić obasuo pogrdama, najviše se ustremljujući na njihove privatne i porodične živote. Stoga mnogi zaziru da se "Avazu" suprotstave, jer bosti se s rogatim nimalo nije preporučljivo.
Valja kazati zašto je ova novina toliko uspješna. Od nastajanja "Dnevnog avaza" stvorio se imidž kako je to muslimanska novina, koja stoji na braniku bošnjačkog naroda. Važna je i činjenica da je prvi inicijator osnivanja ovog lista bio Alija Izetbegović. A druga činjenica koja privlači brojni bošnjački narod nalazi se u samoj formi lista. Veliki naslovi, malo teksta i dosta fotografija - dobar su mamac za polupismenu raju, za površno informisanje o svemu i svačemu.
O situaciji na Kosovu mediji u Srbiji, pa i u RS, jednostrano informišu. Nešto drukčiji glas nije moguć, jer bi se na takvog glasnika sručila sva moguća kuka i motika. Hoću da kažem kada o nekom događaju svi govore jedinstveno, a da nema šanse za drugačije mišljenje, to nije odlika demokratičnosti.
I ja sam kao djelatnik u novinama bivao sa svojim stavovima jednostran, ali razumijem da ima onih koji stoje na suprotnim gledištima. No zna se da sam ja na lijevoj strani, na strani onih koji zagovaraju pravedniju raspodjelu bogatstava, kako u svijetu, tako i kod nas. Pa šta mogu, kad sam na taj način jednostran.