Ono što je izvjesno i prije objavljivanja konačnih rezultata proteklih izbora jeste da su Haris Silajdžić i njegova Stranka za BiH doživjeli evidentan poraz. Valjda je dijelu izbornog tijela u Federaciji BiH dosadilo da sluša Silajdžićeve fraze, koje ni u kojem slučaju nisu bile učinkovite.
Ponavljajući dva-tri stava o tome kako se treba boriti za 100% Bosnu i Hercegovinu, arogantno se ponašajući prema Republici Srpskoj i Srbima uopšte, neosjetljiv za stvarne egzistencijalne probleme stanovništva, Silajdžić više nije imao naklonosti birača, prevashodno Bošnjaka. Njegovo očigledno koketiranje s islamskim zemljama nije imalo u publici značaja, a niz gafova članova njegove stranke samo su ubrzali taj njegov pad. Sada može nastaviti istu priču, ali kao opozicija, što će imati daleko manji efekat.
Ministri iz Stranke za BiH pokazali su se nesposobni, uz to da su bili veoma agilni za sticanje vlastite koristi. Naprosto, narod nije mogao da smisli ministra inostranih poslova Svena Alkalaja, koji se pokazao samo kao rastrošan, razbacujući državne pare po nepoznatim svjetskim destinacijama, bez ikakve koristi za državu. Malo je ljudi uvažavalo ono što Safet Halilović, kao ministar za ljudska prava i izbjeglice, govori ako su ikako znali šta on to kaže. Na mnogobrojnim radničkim štrajkovima nošene su parole protiv Vahida Heće, ministra energije, rudarstva i industrije, jer ništa nije činio da radnici u državnim preduzećima ne budu bačeni na ulicu. Pod ministricom Melihom Alić školski sistem i dalje ostao u neredu, a Gavrilo Grahovac, koji je prije pola godine dao ostavku na članstvo u stranci, naslućujući njenu propast, pokazao se i ovih dana kao jedan mutljaroš. Odbio je dati Anđelini Đoli dozvolu za nastavak snimanja njenog filma u Federaciji, pokazujući tim da je ova zemlja sklona zabranama umjetničkog stvaralaštva i neslobodama za umjetničko izražavanje. A da se ne govori o arogantnom odnosu prema medijima jednog Saliha Bahtića, koji i fizički nasrće na novinare.
Rezultat svih ovih ljudi iz Stranke za BiH koji su bili na važnim političkim pozicijama ogleda se da im je većina glasača okrenula leđa. To jeste značajna promjena, mada nekih većih turbulencija teško je očekivati, ukoliko se ne misli na revoluciju. Glasovi za Silajdžića su u velikoj mjeri, izgleda, otišli jednom drugom čovjeku totalitarne svijesti - Fahrudinu Radončiću. To su oni glasači koji su razočarani što Haris nije čvrstom rukom uspostavio red, što nije stvarno nešto učinio da se Srbi ne prave važnim.
Drugi vidljivi pomak glasači u Federaciji su napravili dajući u većini glas SDP-u. To govori da jednom broju ljudi više ne odgovaraju nacionalne stranke, posebno brojnim Bošnjacima. Dozlogrdilo im je da se sve u ovoj zemlji mjeri po nacionalnoj pripadnosti, a jedina veća partija koja je i formalno i suštinski multinacionalna jeste SDP. Naravno da svi iz nacionalnih stranaka vrište na ovu partiju, jer im brka njihovu borbu za jednu naciju, za podjelu zemlje samo po tronacionalnim šavovima.
Međutim, SDP ima svog predsjednika Zlatka Lagumdžiju, koji je u dobroj mjeri zamijenio aroganciju i uobraženost Harisa Silajdžića. Njegova priča je da partija kojoj pripada se neće boriti za fotelje, a istovremeno on sam sebe natura za predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Ohol i pun drčnosti, Zlatko arogantno upućuje otrovne strelice prema Republici Srpskoj. Političar koji nema sluha za toleranciju, već odavno je potencijalne simpatizere njegove partije odvratio od njegove stranke. SDP bi mnogo više dobio glasova da ironični i umišljeni Zlatko nije na čelu.
Pošto je s političke scene sišao Haris Silajdžić, barem kao neko ko je važan faktor, čelni čovjek SNSD-a Milorad Dodik jedva je dočekao da ima novog neprijatelja. Ne može Dodik da drži na okupu svoje pristalice ukoliko nema neprijatelja. To je značajna činjenica oko koje će i dalje animirati svoje sunarodnike, jer se na vidiku vidi opsanost u liku Zlatka Lagumdžije. Ako je bilo govora da Silajdžić i Dodik jedan drugog hrane, sada je Harisovu ulogu preuzeo Zlatko. A ništa se u ovoj zemlji na političkom planu ne može postići arogancijom i neprijateljstvom. Glasači mogu biti zaluđeni jedno vrijeme, a da se to produži za stalno teško je vjerovati. A koliko će trajati vrijeme napuhanih veličina teško je znati.
Nimalo nisam bio naklonjen Bakiru Izetbegoviću, ali njegova zamjena za Silajdžića po svemu sudeći biće u ozračju razumijevanja i tolerancije. Sve njegove izjave u posljednje vrijeme ukazuju da je Bakir čovjek sporazuma, da kod njega nema unaprijed zauzetih pozicija i bedema. Ali i dalje su dvojica remetilački faktor u normalnim ljudskim odnosima, a to su Lagumdžija i Dodik. Pitanje je mogu li se oni popraviti!