Želim biti vrlo jasan - SAD ne podržavaju dalju podjelu BiH na etničkim principima i - tačka!
Zar ova izjava američkog ambasadora Čarlsa Ingliša ne zvuči baš onako naivno i utopistički nakon skandala režiranog u sarajevskoj političkoj kuhinji kojoj začine dodaju pojedini ostrašćeni i odomaćeni stranci.
Šta drugo može predstavljati put krivične prijave (protiv premijera RS i ministara za navodne milionske zloupotrebe) sastavljene od strane Dragana Lukača od SIPA do Tužilaštva BiH i naših stranaca u njemu, nego brutalna etnička podjela institucija ove nesretne države.
Mirko Lujić, direktor SIPA, i Milorad Barašin, glavni tužilac BiH, proceduralno su zaobiđeni mimo ustaljene prakse u komunikaciji između te dvije institucije samo zato što su pripadnici srpskog naroda, a prijava se odnosi na Srbina Milorada Dodika. I samo zato što su Srbi iz Republike Srpske oni su etnički nepodobni, neko ih je odlučio razvlastiti, poručiti im da nisu poželjni u tim institucijama, da se ne uklapaju u vezirsku viziju budućeg ustavnog uređenja BiH, da su samo nužno zlo u prolaznoj fazi koja će se završiti kada Milorad Dodik zaglavi iza rešetaka.
Ta zastrašujuća poruka nije poslana samo Lujiću i Barašinu, nego svima onima u zajedničkim institucijama koji se drznu glasno u Sarajevu da izgovore - da, ja sam Srbin iz Republike Srpske i nisam ratni zločinac.
I to je to. Ogoljeno do kosti, bez imalo uvijanja u priču o multietničnosti, konstitutivnosti i ravnopravnosti, Mirko Lujić i Milorad Barašin su unaprijed prekriženi profesionalno i ljudski samo zato što su Srbi. To je istina o Bosni i Hercegovini.
I može se sada javiti bilo ko od visokih međunarodnih zvaničnika ili iz političke elite u Sarajevu i pričati da se vladavina zakona mora poštovati, da je krivična prijava validna bez obzira na proceduru, da je to bio splet raznih okolnosti, može pričati o evropskim standardima, ljudskim pravima, svijetloj budućnosti nakon sumorne današnjice... Uostalom, može pričati o čemu hoće, ali ko će mu povjerovati?
Ko normalan može povjerovati u priču da Hrvat Dragan Lukač nije mislio ništa loše time što je mimo znanja svog šefa Srbina Mirka Lujića lično predao krivičnu prijavu stranom tužiocu u hodniku, jer je kao bila gužva u saobraćaju pa je nije stigao predati na vrijeme u pisarnicu na protokol. Kasnio je samo pet minuta. Ko normalan sada može tvrditi da treba da vjerujemo u profesionalizam i nezavisnost pravosudnog sistema BiH?
Ovaj slučaj udario je pečat na odavno poznatu činjenicu da u zajedničkim institucijama BiH postoje paralelne i etnički povezane strukture koje pokušavaju da mimo zakona i procedura vladaju ovom državom.
I to je najveći problem BiH. Nije to ni državna imovina, ni da li će biti usvojen ustavni zakon ili amandman na Ustav oko Brčkog, već činjenica da sarajevska politička čaršija vrši silovanje pravne države koristeći instrumente vlasti za prijetnje i pritisak na političke predstavnike iz Republike Srpske.
Zbog toga će upravo ovaj slučaj uveliko definisati dalji politički, ustavni ili drugi pravac kojim će krenuti ova država. Sada je kristalno jasno da Bosna i Hercegovina, u kojoj Mirko Lujić i Milorad Barašin ne mogu da budu na čelu njenih institucija, ne može ni da postoji.