Ovih je dana izišla i četvrta knjiga o životu i ne-djelu Tunje Filipovića u zadnjih petnaestak godina. Četvrti nadgrobni spomenik ponajvećoj od svih bh. ubleha podigao mu je Vešović knjigom "Tunjo veliki i u Tunje mali". Kako stvari stoje, uskoro će tih spomenika biti više nego prvotno prokazanih visočkih piramida, jer ih ovaj bivši profesor filozofije sam svakodnevno priziva "silujući logiku" (Vešović), zdrav razum i sve znane etičke kanone.
Tako nedavno na direktno pitanje o ljudima i knjigama koje ga intelektualno i moralno demontiraju (podsjećamo samo na autore knjiga: M. Sokolija, T. Haverić, D. Lovrenović, M. Vešović), ovaj smiješni "učitelj bosanskog dostojanstva", kako ga zovu njegovi jednako tako smiješni trabanti, doslovce odgovara: "Kakav moj partner u raspravi može biti neka Vildana, neki Kazaz ili neki Željko Ivanković... To su sve ljudi prošlosti. To su sve ljudi kojima smeta nezadrživi tok afirmacije bošnjačkog naroda i kulture."
Ne spominje on one koji su ga već stjerali u mišju rupu zbog njegovih laži i nekompetencija, nego proziva nove, dvoje Bošnjaka i mene, za osporavanje "afirmacije bošnjačkog naroda i kulture", pa i tu, gle, on, budući sâm sve bivše što se može biti (sa svojih 80 godina!), druge proglašava bivšima. Silovatelj logike nema namjeru, a kamoli mogućnost, dokazati kako to Bošnjaci sami sebi osporavaju afirmaciju, ako je već osporavam ja. No, ne treba se čuditi njegovoj smiješnoj logici, jer on je tvrdio i da su 1466. predstavnici Crkve bosanske tražili azil u Dubrovniku pred progonom bosanskih vladara, budući da nije čuo da je Bosansko kraljevstvo palo tri godine prije toga i da su zaštitu mogli tražiti samo pred Osmanlijama. Ali kako bi on to mogao napisati kad on i njegovi trabanti tvrde da islam u Bosnu nije došao na maču i da su pripadnici Crkve bosanske jedva dočekali dolazak Osmanlija i islama, koje su odmah zdušno prigrlili k'o rod rođeni.
Tunjini učenici čak u nekim svojim smiješnim novinama imaju feljton "Velika islamska osvajanja", a potom tvrde da islam nije ratnička religija. Da, dobro ste pročitali: "Velika islamska osvajanja"! A kad se drugi oslobađaju od tih njihovih velikih osvajanja, onda je to, a u istim tim novinama, "Dvije stotine godina od masakra nad sjeničkim muslimanima".
Otkud tako različit tretman žrtava?! Baš muslimanski, čak kuranski?! Baš neka "filipovićevska logika"! O ovome se šire može čitati i u odličnom, izvanredno dokumentiranom tekstu Egona Flaiga "Der Islam will die Welteroberung" iz "Frankfurter Allgemeine Zeitunga" od 16.9.2006, a tko ne zna njemački, u novom broju Biltena Franjevačke teologije Sarajevo je prijevod "Islam želi osvojiti svijet"...
No, nije tu kraj primjerima iz primijenjene logike tako učenih i tragično nedoučenih mu sljedbenika. Kao veliki vjernici morali bi znati da je u svim religijama jedino Bog bezgraničan, ali njima ne smeta da napišu blasfemiju kako je čak i moja mržnja bezgranična i tako javnosti ponude "svjedočenje" o mojoj mržnji i o Bogu kao bezgraničnima.
Eto, tako oni ustoličiše svoje Sveto dvojstvo. Na stranu što moju tobožnju mržnju u svojim bijednim intelektualnim okvirima prepoznaju u tome što ne vjerujem u ono u što oni vjeruju. Jer to je, jasno je, odmah mržnja. Dakle, ili si jedan od nas, dakle vjeruješ, ili - mrziš?! Treće nema! Već samo postojanje drugosti i njezino javno iskazivanje je mržnja?! Dobra im ta i vjera i logika?!
Meni ne smeta da oni vjeruju u što hoće, ionako sam se načitao (i još čitam!) u što su sve kroz povijest ljudi vjerovali... Ali, gle, njima smeta što ja o tome imam svoje mišljenje i javno ga iskazujem! Pogotovu o praksi te ili bilo koje vjere, ideje, ideologije, jer, što bi rekao njihov učitelj Tunjo: "u kojem sam rekao da je komunizam u svojoj praktičnoj, zapravo jedino relevantnoj primjeni (naglasio Ž.I.), izgubio moć oslobađanja i u stanju je da proizvodi samo totalitarne diktature..."
Ovo rečeno za komunizam vrijedi za svaku vjeru, uvjerenje, ideologiju... A da je to tako i u svijetu od koga sam se prisiljen svednevice braniti, pokazuje i nova knjiga Ayaan Hirsi Ali (autorica "Nevjernice") "Djevica iz kaveza", kao i roman Kadera Abdolaha "Kuća imama", uza sve koje sam ranije nabrajao, te svakako gorespomenuti tekst Egona Flaiga iz FAZ-a, tako komplementaran jednostranoj slici svijeta koju nam, u svom tipično nekritičkom zanosu, nudi Mustafa Spahić u tekstu "Islam u svojih prvih pet stoljeća" u bajramskom prilogu "Oslobođenju".
Nije drukčije, kad se već govori o "silovateljima logike" ni s drugim smiješnim novinama u kojima me nekakav novinar uči ne samo kako čitati Kunderinu "Šalu" nego i upozorava da se ugledam na Borisa Dežulovića i njegovo pisanje, a onda u narednom broju šok. I njemu i Latiću, doduše nenamjerno, Dežulović tako otpiše, da bi itko tko ima imalo obraza, kad već nema znanja, nakon toga zauvijek zanijemio.
No, kako će, kad im je uzor "učitelj bosanskoga dostojanstva", onaj koji im i nakon svih tvrdo dokumentiranih laži, nepismenosti, nekompetencija i nemoralnosti (usp. bilo koju od gorepobrojanih knjiga!) i dalje figurira kao učitelj, uzor, najveći u Bošnjaka...?! Kako će kad su svi oni samo njegovi ponosni, kako bi to rekao Vešović, (ad)Latići, tj. adlatusići, tj. adlatići (da im ovo prevedem, jer nisu baš imali najbolje učitelje u stvarima elementarnog klasičnog obrazovanja).