Pokušaj da se ukratko prikaže biografija Silvije Luks, novoimenovane predsjednice Nadzornog odbora Hrvatske televizije - unaprijed je osuđen na propast. To je kao da pokušaš u nekoliko riječi sažeti bestseler Jacqueline Susan, pun pustolovnih obrata i nevjerojatnih avantura.
Silvijina novinarska karijera zaista nalikuje tim ljubićima iz šezdesetih godina što opisuju prve "celebe" iz losanđeleske "doline lutkica". "Poznati i slavni" postali su tada važniji nego "ugledni i moćni". Kad se među njima krećeš i samoga te obasjava nestvarno svjetlo. Pred kamerama koračaš prema zvijezdama, ulaziš u njihov magični krug, a one te zabljesnu svojim smiješkom, dok ti njih osvjetljuješ reflektorom. Šarmiraju te dok ih osvajaš svojom pažnjom. Njihove reakcije - nitko nije sasvim otporan na lasku - kamera izbliza fiksira… Intimizacija preko medija nalik je porno-klipovima. Državnika u sivom odijelu pritom možeš tretirati kao bilo koju holivudsku trebu u kratkoj suknji od lamea. Za novinara, glavno je da padne u trans. Orgazam se može i odglumiti…
Novinski elaborat o karijeri nove predsjednice Nadzornog odbora slavne Hrvatske radio-televizije može pretendirati jedino na naslov "Novi prilozi za biografiju Silvije Luks". A bogatu građu valja prezentirati fragmentarno, u kratkim montažnim rezovima ili, kako se nekoć u novinama govorilo - "telegrafski".
Dakle, idemo na Trešnjevku, zagrebačku otužnu radničku periferiju… Šezdesete, sporedna ulica, mali ljudi, velike djevojačke ambicije. Doba mini-mode, dobre noge, samopouzdana, dolazi na Televiziju. Uzimaju je u filmsku emisiju, s mikrofonom u ruci postavlja pitanja režiserima i glumcima. Na nju se oštre prdonje koje loču vinjak u televizijskoj birtiji i upravljaju cijelom kućom, osim političkim programom. Odmah shvaća da je ondje prava akcija, pa nalazi prikladnog očalinka pred kojim je karijera političkog novinara. Neki Obrad Kosovac. Oboje su ambiciozni, grizu non-stop. On je vertikalno pokretljiv, ona vertikalno pokretljiva, ali se ne dopunjavaju usprkos pokroviteljstvu koje zajedno uživaju kod svemoćnog Mirka Vojkovića, starokomunističkog direktora i glavnog žreca "Mysterium Televisiensis". Svađe. Ona mu u ničemu ne može popustiti, on joj ništa ne može oprostiti. Vraća ga u more, gdje ima još puno riba. Kraći novi brak s mirnim kulturnjačkim novinarom. Brak se nije primio, ali je dobila sina, Vibora, kojeg obožava, posesivna i egotistična kao što to samo mogu biti ovakve žene izrazite osobnosti. Kad uđe u prostoriju, temperatura se promijeni, njen emocionalni naboj naelektrizira atmosferu, pa se dignu dlake na džemperu od mohera… Silvija se gura, ali ljudi se izmiču, ili je ignoriraju, a ona lebdi između kulture i politike, pošto još nije pronašla vilinski prah koji će joj omogućiti da se vine u nebesa.
Treći brak - pravo repozicioniranje. Vanja Kalođera postariji je momak s vrlo utjecajnim vezama. Ona ulijeće u JRT-shemu, ta njegov je prijatelj Ante Marković koji je baš postao predsjednik savezne vlade. Ali, u zao čas: republike su mu se razbježale, pošto su održani višestranački izbori, pa se pojavili neki čudni likovi, kojima ne pada na um da na programu televizija što su ih zaposjeli u Beogradu i Zagrebu, figurira birokrat, komunjara, bivši direktor poduzeća "Rade Končar", predsjednik vlade zemlje koja se naočigled raspada, bez obzira što ga State Depertment podržava.
Ante daje nalog da se osnuje nova jugoslavenska televizija, Yutel, koja će emitirati preko vojnog rezervnog sustava veza, predviđenog za slučaj rata, iz ratnog studija u Sarajevu. Ozbiljan posao, ozbiljna državna kasa. Okupili su probranu ekipu - osim Vanjine žene Silvije i njenog nerazdvojnog pratioca te najtješnjeg suradnika, visokog, zgodnog beogradsko-pariškog profesora bizantologije Ivana Đurića, angažirali su i vodećeg šarmera u zemlji, Gorana Milića, koji je uvijek spreman na nove izazove. Tu je i Nebojša - Bata Tomašević, povjerljiv čovjek iz kosovskih struktura koji je već vodio razne kulturne projekte od posebnog interesa, pa osnovao, primjerice, "Jugoslavensku knjigu", zajednički projekt "Motovunske grupe", izdavača iz cijele zemlje. Čovjek je profesionalni centralist, blizak s vojskom. On i Silvija, u pratnji Markovićeva ministra informiranja, odlaze u Generalštab JNA gdje ih sačekuje petnaest visokih oficira. Raportiraju: "Helikopteri su spremni, prilaz objektima omogućen, predajnici, tehnika i tim oficira spreman. Vojnoprojektantski biro će Yutelov studio izgraditi odmah. Na nas možete potpuno da računate!"
Pokazalo se da stvari baš ne stoje tako. Načelnik Generalštaba, Adžić, tu nešto mulja - sad traži od savezne vlade novac za korištenje mobilne televizijske opreme JNA, "osamnaest miliona dinara". Zapravo se boji Miloševića, pa ne želi da ispadne kako je sve to on zakuhao. Ministar obrane Kadijević također se ne izjašnjava, iako ga pritiska bivši šef, admiral Mamula, teški boljševički unitarist. Slobin direktor beogradske televizije Mitević kaže im pak otvoreno: "Nećemo dozvoliti rad Yutela". Tonči Vrdoljak, direktor separatističke Hrvatske televizije, loži: "Razmišljam kako da vam ugrabim Milića! Čime ste ga to uvjerili da prihvati toliki rizik?" Pa obećanjima, s nešto love i kad su mu predložili da bude glavni, stalno u centru pažnje preko jedne nove, posvuda gledane televizije.
Taj Milić, koji jedini raspolaže dozom praktične kafanske pameti što ju je stekao na kafanskim univerzitetima po Beogradu, nalazi genijalno rješenje za problem s vojskom: "Pa obećajte im plaćanje, već će se to u budućnosti nekako riješiti!" Armija ionako samo traži izliku, jer želi da Ante malo ojača, a boje se Miloševića. Ipak, sa saveznom vladom oni još lijepo surađuju - dala im je naređenje da legalno napadnu i zauzmu Sloveniju, samo što to nisu bili kadri provesti…
Na Yutelu, Silvija je programska direktorica. Tu borbu centra i periferije doživljava drukčije, pa u novinama izjavljuje: "Mi se borimo za tržište i demokraciju! Žele li oni više gledati Kertesa, Vrdoljaka ili vijesti iz Marije Bistrice, neka gledaju… Mi smo jugoslavenski program, a Jugoslavija je geografski, politički i ekonomski u Evropi!"
Ali ne i Silvija, jer Marković imenuje Kalođeru za ambasadora u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, pa i ona mora u Dubai, iako je srce vuče u Sarajevo. Đurić žalostan odlazi iz Beograda u Pariz. Kod kuće su ionako same neugodnosti - počeo je rat, pao je Vukovar, sukob se nastavio u Bosni… Vide Kalođerini kamo stvari idu pa već koncem 1992., ni godinu dana poslije ulaska Hrvatske u UN, u Dubaiju na poštanski pretinac registriraju tihi obrt - hrvatsku ambasadu. Da se isposluje priznanje, Silvija se poslužila svojim poslovičnim taktom i navalentnom taktikom pa zaokupila Njezino veličanstvo šeiku Fatimu Bint Mubarak dok ova nije rekla svom mužu, šeiku Zajedu Bin Sultanu al Nahjanu: "Daj, Zajede, Allaha ti, skini mi ovu dosadu s leđa, priznaj taj Hrvatistan, ma što to bilo!"
Po povratku u Zagreb, zaslužni par Kalođera dobiva visoke funkcije. On postaje direktor Agencije za privlačenje stranih investicija (pomoćnik mu je lik koji je osnivao tabloid "ST", ali mu ga je preoteo Marinko Božić), dok Silviju imenuju za direktoricu Hrvatskog informativnog i kulturnog zavoda (HIKZ). No, ispostavilo se da to mjesto već drugi drži, samo što je zaboravio istaknuti natapis "Hrvat, zauzeto!" To je Miljenko Žagar, bivši glavni tajnik HDZ-a, kojega je Tuđman odgurnuo na ovu beznačajnu poziciju na kojoj ubire plaćicu, od koje valjani raspop hrani šestoro gladne dječice! I kad mu se Silvija prikazala u firmu, skočio je kao panter i izgrabao je po licu dugim, žutim noktima teškog pušača, pa su je morali prenijeti u bolnicu. Kad se oporavila, deponirali su je u Ministarstvo vanjskih poslova kod Mate Granića, a on je gledao kako da je ekspedira na televiziju. To je uspjelo tek 2000. s protekcijom Stipe Mesića, starog kompića iz Beograda. No, na Prisavlju dočekala ju je ljubomorna Neda Ritz, jedna podjednako ambiciozna gospođa, pa odmah suspendirala, s obrazloženjem da je prilikom intervjua sa Jacquesom Chiracom što ga je Silvija napravila za njegova posjeta Zagrebu, stavljala u usta kraj naočala i sugestivno ga sisala!
Usprkos toj opstrukciji, Silvija se brzo našla s ravnateljom Mirkom Glićem, pomogavši mu da se riješi neugodne glavne urednice Jasne Ulage Valić. Pravila je džumbus intervjuima po bulevarskim listovima, gdje je tu drugu, mlađu koku optuživala da nema talenta, a njene suradnike proglašavala psihijatrijskim slučajevima. Nema toga što u slučaju potrebe ona nije spremna izjaviti. Galić je iz zahvalnosti - i da bude podalje - šalje za dopisnicu u Pariz. Vibora, prepisanog Kalođera, namjestila je u ambasadi, ali je brzo upao u nevolje, jer se preko Interneta sprdao na temu mlade hrvatske diplomacije, pa su ga najurili. Po povratku iz Pariza, pošto ju je snašla penzija, Silvija se našla na margini. Aktivna je jedino kao predsjednica "sekcije frankofonskih novinara" Hrvatskog novinarskog društva. Asistira joj jedan mlađi čovjek, koji se potpisuje sa "Marco Cernogoraz". Mora da je i on frankofon, kad mu ime zvuči kao da je komornik kralja Zoga u nekoj nenapisanoj dubrovačkoj komediji zabune. Njena bi potonja aktivnost slijedila uobičajenu paraboličnu putanju da se neki genijalni um nije dovinuo da je instalira za predsjednicu Nadzornog odbora Hrvatske radio-televizije. Ovaj će se mali odsječak hrvatske povijesti stoga jednom vjerojatno zvati - razdoblje neukroćene goropadi.
Nadzorni odbor HTV-a kontrolira poslovanje pa se treba sastajati, recimo, mjesečno ili kvartalno, kao svi normalni nadzorni odbori, onaj u Zagrebačkom holdingu ili onaj u "Podravki"... Ali, Silvija je sasvim pogrešno pojmila svoju funkciju, pa zaključila kako je postala najviši funkcioner televizijskog koncerna na Prisavlju, zadužena da osobno nadzire pakiranje svaka vrećice vegete. Mota se po zgradi, daje intervjue, najavljuje se u "službeni posjet" drugim poduzećima, ukratko, pravi se luda i glumi da je direktor svemira. Ali, tko je poznaje, morao je to i očekivati. Gospođa je dokona i hiperaktivna, dok o sebi ima nevjerojatno visoko mišljenje, skopčano s neograničenim aspiracijama. Iz nje suklja neusmjerena energija, pa bi je nekako valjalo ohladiti, ili odjenuti u košuljicu od cirkonija. Ne zavidimo državnim namještenicima koji će se morati nositi s tom neprirodnom katastrofom.