U odnosu na prošla vremena, tekovine doba koje nas okružuje i koje prave tu generacijsku razliku u svakodnevnom životu su ubrzanje komunikacije. Za tekstove, za knjige, za sastanak su nekada bili potrebni dani da se to na tehničkom nivou ostvari.
i. Danas je za to potrebno nekoliko trenutaka i gotovo. Međutim, taj polet komunikacije je neujednačen, tako da određeni dijelovi svijeta još kaskaju za globalnim trendom. Sa druge strane, one zemlje koje su među prvima u komunikaciji i infrastrukturi, one dominiraju. Onda nije teško procijeniti da će u narednom periodu težnja manje razvijenih biti da dostignu komunikacijske potencijale razvijenih. I onda kad budemo svi raspolagali približno istom infrastrukturom, dominacija će se ostvarivati nečim drugim. Mozgom. Znanjem. Iskustvom. Tu je šansa uslovno malih i problem uslovno velikih.
Međutim, postavlja se pitanje s kakvim ćemo mi znanjem i iskustvom dočekati to doba eventualne ujednačenosti.
Ubrzavanjem komunikacije dobijamo u velikim količinama jedan nusprouzvod. On se najbolje ogleda u tome da danas imamo ličnog zubara, doktora, bankara, advokata, psihologa. Imamo svoj Facebook nalog, svoj mejl, svoj mobilni telefon. U nauci se ogleda u jednom pojedinačnom pristupu svakom problemu. Taj nusproizvod je karakterističan za doba u kojem se dešava kraj ideologija. Nusproizvod ubrzane komunikacije je individualizam.
Ako dalje krenemo s tematizacijom, onda otkrivamo još jedan znak istog. Recimo u porodici. Prijašnje porodice su imale između 10 i 15 članova. Bile su velike i relativno dobro su komunicirale. Logično je bilo pretpostaviti da će se boljom i bržom komunikacijom te porodice još povećati. E... logika je relativna stvar. Desilo se upravo suprotno. Već pomenutim ubrzanjem došlo je do smanjenja porodica preko prosječno četiri člana na dva člana. Današnju porodicu sve češće čine samohrana majka i dijete. Svi znamo za staru definiciju da je porodica osnovna jedinica društva. Ako je to istina, onda nam se društvo smanjuje i raspada tj. osnova nam propada ili je, ipak, sitacija malo komplikovanija. Možda je pravilo ovog doba takvo da je pojedinac osnovna jedinica društva?
Pogledajte manifestne oblike ovog stanja. Zakoni su sve individualniji tako da počinju da poštuju dječju individuu od prve godine života, što ima za rezultat da nije moguće primijeniti i proći nekažnjeno staru dobru terapiju "batina je iz raja izašla". Zatim, na televiziji dominiraju likovi koji imaju toliko izraženu posebnost da im prave paradu u čast iste.
Idemo dalje, emisije u kojima se gomila takmiči da bude najbolja velikom oku ili velikoj trojici kuvara nudi pored praktičnog znanja i karijerizam kao jedan od vidova individualizma. Tu nema tima, tu je svako za sebe, nema zajedništva. Preživljavanje. Čuli ste za ono - treba biti prvi jer se drugog niko ne sjeća.
Zanimljivo je da relativno bogatije društvo, u odnosu na prošle periode, svoje resurse ne baštini u duhovnosti i u porodici već ih rasipa u antidepresivnim terapijama šopinga nazvanim, onako skromno, potrošačko društvo. Zatim bržom komunikacijom ljudi su sve usamljeniji, čemu ide u prilog i porast depresije, anksioznosti i sličnih poremećaja.
Postavlja se pitanje, iz svega predstavljenog, zašto se individualizmom i potenciranjem pojedinca narušava cijeli kolektiv? Zašto se potenciranjem osobnosti članova porodice dolazi do narušavanja porodice same? Da li, možda, porodica kao zajednica guši osobenosti svojih članova i na taj način opstaje?
Mene najviše u razmatranju ovih pitanja privlači činjenica koja pokazuje da je postojanje odnosa i komunikacije u porodici direktno suprotno onome što mi zovemo sebičnost. Veoma je teško naći mjeru između posebnosti i sebičnosti jer razvijanjem prve mi ćemo prije ili kasnije završiti u drugoj fazi. Upravo zato smatram da rast sebičnosti kod učesnika zbira dovodi do toga da su porodični formati tijesni i uski za neke. I onda umjesto da se borimo sa svojim egom, mi se borimo sa drugima. Ne radimo na sebi već na manama drugih. Tako nam je u stvari u mnogim društvenim sistemima. Nikad nismo za nešto već smo uvijek protiv nečeg.
Rezultat je i to da napuštajući formu porodice mi napuštamo i suštinu iste. Ona bi trebalo da bude bazirana na iskrenosti, odgovornosti, poštovanju i ljubavi. Mogu slobodno reći na žrtvi zarad zajedničkog dobra. To bi bila direktna suština, a indirektna bi bila da je porodica ulog i planiranje za budućnost.
Direktno proporcijalno ovome je i ono što nam se danas u društvu dešava. Nemamo odgovornosti niti iskrenosti niti poštovanja prema našoj zajednici ili narodu. Malo ko hoće da se žrtvuje za zajedničko dobro. Sve to na svodi u poziciju da ne planiramo, ne predviđamo i ne razmišljamo o budućnosti. Ovdje mislim o realnoj, a ne o fikciji budućnosti kao zbiru želja.
Tako na kraju dolazimo do zaključka da je, ipak, porodica osnovna jedinica društva, jer kakve probleme imamo i u društvu imamo i u porodici kao društvu u malom.
Razlozi i motivi za procvat indivualizama su brojni. Neki su pobrojani, a neki nisu. Ali oni su faktički nebitni. Motivi nisu mjerodavni. Mjerodavni su rezultati, tako da nije bitno kako smo u ovo stanje dospjeli već kako ćemo dalje iz ovog stanja. I da li ćemo doba eventualne ujednačenosti dočekati kao i ovo doba? Da li ćemo i tada biti veliki potencijal, a mali fakticitet?
Mnogi za ovo kažu da je pragmatizam, jedna o odlika individualizma... E upravo zato hajde da razvijamo svoju posebnost u cilju zajedničkog dobra.