Skandal za skandalom. Pune naslovne stranice štampe i udarni termini elektronskih medija. Svijet nam se glasno smije i pokazuje na našeg "lutajućeg Holanđanina" zaposlenog vlastitom neefikasnošću i uzaludnošću. Sistemska greška BiH je oličena u liku ministra inostranih poslova Svena Alkalaja.
Teško je u razumnim i realnim relacijama procijeniti da li je Sven Alkalaj ministar sam sebi ili svom neprikosnovenom šefu Harisu Silajdžiću. Država Bosna i Hercegovina po mnogim parametrima i nije država jer, pored ostalog, nije uspjela izgraditi konzistentnu spoljnu politiku. To je stvorilo širok prostor za manipulacije aktuelnog ministra. Jedno je sigurno, spoljna politika zemlje zakoprcala se u mreži privatnih ambicija sujetnih ljudi ograničenih mogućnosti i kompleksaške političke filozofije. To je politika kreirana da bi zadovoljila vlastite predrasude o prošlosti i BiH kao bošnjačkoj državi.
Alkalaj godinama ignoriše bh. parlament (šta mu ko može?!), Sud BiH, Izbornu komisiju, svoje saradnike, sve osim, naravno, svog neprikosnovenog šefa, vireći iz mišje rupe u skromnom sarajevskom Silajdžićevom stanu. On, naime, nije u sukobu interesa pa i onda kada to kažu u Centralnoj izbornoj komisiji. On ne vodi diskriminatorsku politiku prema nekima od najistaknutijih diplomata, čak ni onda kada Helsinški odbor procijeni da je došlo do kršenja osnovnih ljudskih prava i zakona. On se ne obazire ni na stalno insistiranje Parlamentarne skupštine BiH da položi račun o svojim brojnim putovanjima diljem planete, putovanjima bez ikakvog smisla i značaja za zemlju.
Ukoliko bi se efekti državnih službenika mjerili pređenom kilometražom, Alkalaja ne bi stigao ni čuveni maratonac iz Etiopije Abebe Bikila, jer je tokom prošle godine imao 26 putovanja po svijetu trošeći za to blizu nevjerovatnih 230.000 KM. Sva "omražena" Vlada Republike Srpske potrošila je oko 90.000 KM na službena putovanja ili manje od dva i po puta od ministra Alkalaja. Međutim, nije niko kriv Dodiku i njegovim ministrima što je to tako. Mogli su!
Ministar jednom mjesečno posjeti Njujork, tri do četiri puta Istanbul, a nedavno je, za dvadeset dana, obišao tri kontinenta. Takav tempo ne mogu da prate ni mediji pa, dok prenose informacije sa jednog kontinenta, ministar je već na drugom. Informacija o boravku Alkalaja u Njujorku nije se ni "ohladila", a on je već u Strazburu. Sa "vruće" teme i konferencije o neširenju nuklearnog naoružanja, ministar je na terenu ljudskih prava i ustava. I tako, od države do države, od teme do teme...
Zahtjevi za smjenu ministra Alkalaja traju od njegovog imenovanja. I tu je on bez premca. Bez obzira od koga dolazi i sa kakvim razlozima, on je ukopan u bosanskohercegovačku političku realnost, svjestan da mu objektivno niko ne može ništa. Pokušaj parlamentaraca da disciplinuju Alkalaja zbog katastrofalnih revizorskih izvještaja smanjenjem troškova reprezentacije za 10% bilo je kontraproduktivno. On je, naime, povukao očekivano bezobrazan potez smanjivši drugima, prije svega već sasvim iscijeđenoj DKP mreži te troškove za 30% a sebi povećavši za 20%. Tako je, koristeći sva raspoloživa sredstva, prošao bolje nego što je očekivao.
Građani BiH imaju zadovoljstvo da im zemlju promoviše mali čovjek velikih budžetskih prohtjeva, željan putovanja, kao i svaki čovjek bez identiteta.
Ministar Alkalaj je još na početku svog mandata, kupujući knjige na arapskom jeziku, koje je koristio kao poklone, pokazao istančan osjećaj za promociju islamske kulture diljem svijeta, na čemu mu je šef ostao vječno zahvalan.
Postavlja se stoga pitanje kako se, pored arapske beletristike i kulture, u Ministarstvo spoljnjih poslova uvukla pedofilija, odnosno kakao se računar u ministarstvu koristi za gledanje dječje pornografije i skidanje klipova u kojima se zlostavljaju djeca. Prolazeći kroz svoju kancelariju i zgradu Ministarstva kao kroz željezničku stanicu, Alkalaj, između dva putovanja, to, naravno, nije mogao ni uočiti, iako je upozorenje stiglo čak iz Interpola u Luksemburgu.
Zato je izrazio zabrinutost za sudbinu Ejupa Ganića, jednodnevnog prijatelja svog šefa Silajdžića, kao i za druge patriote sumnjive prošlosti. Alkalaj je, naravno, zabrinut i zbog toga što predstavništva Republike Srpske funkcišu bez njegovog znanja i ovlaštenja. U protivnom, on bi ih ugasio i prije nego što počnu s radom, jer, po njegovom mišljenju, zna se ko polaže ekskluzivno pravo na bosanskohercegovačku istinu u svijetu.
U njegovom ministarstvu, koje, istina, posjećuje jedino kada mora, skandali se nižu kao na filmskoj traci. Od mobinga, različitog spektra maltretiranja na poslu, šikaniranja iskusnih službenika, pa do kadrovske vrteške, koja ima samo jedan cilj, da promoviše laičku bošnjačku spoljnu politiku, čiji su temelji udareni u ratnim godinama kroz kriminal sa donacijama, uvoz oružja i mudžahedina.
Posljednji skandal je sa pokušajem da "poznato" australijsko bošnjačko udruženje ljubitelja multietničke Bosne i Hercegovine u prostorijama Ambasade BiH u Kanberi održi vjerski obred u povodu ratnih zločina u Srebrenici. Na protivljenje takvog neprimjerenog okupljanja u Ambasadi, ministar Alkalaj je reagovao kako mu i priliči. Smijenio je otpravnika poslova Momčila Vukovića, koji je sasvim slučajno Srbin. Sve bi, naravno, bilo daleko "bezbolnije" da Ambasador BiH u Kanberi nije "vrsni" pravnik i savjetnik Damir Arnaut, koji ima preča posla družeći se sa porodicom osumnjičenog ratnog zločinca Ejupa Ganića u Londonu. Tako je Arnaut u neznanju napravio problem Alkalaju, jer je, mimo prijeke potrebe, morao da se bavi otpravnikom poslova koji nije bio raspoložen da, uprkos protokolu i diplomatskim standardima u amabasadi, uči fatihu i sluša ilahije.
Za razliku od Arnauta, koji misli da radi važne stvari u Londonu, ambasador BiH u Beču Haris Hrle je povodom intervjua Milorada Dodika Austrijskoj štampi izrekao niz besmislica i političkih gluposti. Nije daleko od istine kuloarsko razmišljanje da je Hrle otvarao usta, a njegov šef u Predsjedništvu BiH izgovarao riječi. No, to ne mijenja ništa na stvari i ocjeni da je BiH diplomatija, pod dirigentskom palicom Silajdžića i Alkalaja skandalozna i da gora ne može biti. Ako Hrle zaista misli da, baveći se dnevnom politikom i poredeći premijera Milorada Dodika sa Radovanom Karadžićem, radi u interesu Bosne i Hercegovine, sasvim je izvjesnio da on predstavlja kolateralnu štetu propale unitarne politike svojih sarajevskih šefova.
Šta može očekivati zemlja u kojoj ministar zadužen za spoljne poslove svakim svojim potezom potvrđuje uvjerenje da je sve vezano za njega sistemska greška? Ništa! Jer i BiH funkcioniše na istim principima kao i ministar Alkalaj. Treba očekivati da ovakve greške neće trajati predugo.