U drugom dijelu svoje autobiografske knjige "Nevjernica" (2007), koji nosi naziv "Sloboda", Somalka Ayan Hirsi Ali piše o svom dolasku, odnosno bijegu iz Najrobija u Holandiju.
U Kanadi ju je čekao čovjek kojeg je samo jednom srela, a koji je trebalo da postane njen suprug. Da bi izbjegla taj brak, odlučila je da traži azil pa je završila u izbjegličkom centru u Zivoldu. To je već kraj jula 1992. i u centru je velika gužva jer ljudi svakodnevno dolaze autobusima. Ayan Hirsi Ali primjećuje Kurde, Iračane, Afrikanke u kratkim suknjama, a u "mirnim brdima odjeće" prepoznaje Arapkinje.
Uočava također i dosta bijelaca i raspituje se ko su oni. Neki joj Holanđanin objašnjava da su to "muslimani". I dodaje: "Iz Bosne." Bosanci iz ovog izbjegličkog centra su značajni za nastavak priče, jer Ayan Hirsi Ali na njima testira svoju navodnu žensku zavodljivost, onu na koju su je upozoravale mama i baka i zbog koje joj je, kako piše, vjera nalagala da bude pokrivena. Hirsi Ali piše da Bosanci i Zairci "imaju predivna torza" i dodaje: "Stalno sam se motala oko Bosanaca. Fascinirali su me, djelimično i zbog toga što su ih svi Holanđani zaposleni u centru zvali 'muslimanima', kao da ostali to nisu bili."
Tada 23-godišnja Ayan Hirsi Ali, koja je pri tome i žrtva genitalne mutilacije, još je pod utjecajem svog patrijarhalnog odgoja. Zbog toga prigovara svojim cimerkama Etiopljankama da ne bi trebalo da hodaju tako razgolićene. Jedna od njih, smijući se, pokazuje noge i kaže da ima lijepe noge koje neće takve biti zauvijek i ako još neko uživa u tom pogledu, tim bolje. Ayan im na to dobacuje da će njihov izgled utjecati pogubno na muškarce koji će izgubiti razum, pa će ih obuzeti požuda, a kao posljedica toga, autobusi će prestati da rade i nastaće sveopšta fitna tj. haos.
Dok Ayan Hirsi Ali bjesni, djevojke kroz smijeh pitaju kako to onda da tog sveopšteg haosa nema u Evropi, ako ženska seksualnost tako fatalno utiče na muškarce. Na kraju se i sama autorka pita, "ko sam, zaboga, ja pa da mislim da bih svojom pojavom izazvala fitnu u čitavom svijetu?"
Žene su druga priča. Kako kaže, započela je razgovor s jednom Bosankom koja joj se predstavila kao muslimanka "iako je svuda išla bez marame. Na sebi je imala samo tanku majicu. Nikad nije čitala Kuran, niti je znala šta znači Bism' Allah Al-Rahman Al-Raheem, 'U ime Alaha, najsvetijeg i najmilostivijeg.' Nisam shvatala čime se ova djevojka karakteriše kao muslimanka. Bilo je očigledno da ona islam ne shvata kao religiozno vjerovanje, već kao neku vrstu etničke pripadnosti. Nisam to razumjela."
Teško razumije i to da Bosanke, "iako navodno muslimanke" okolo hodaju samo u šorcevima i majicama bez grudnjaka, dok muškarci sjede pored njih, ravnodušni na njihovu nagost.
Idući dan, Ayan odlučuje da izvede jedan "eksperiment" i da izađe bez marame (ali je, za ne daj bože, ipak gura u torbu). Htjela je da vidi šta će se dogoditi, s obzirom na to da od svoje šesnaeste godine nije izašla napolje nepokrivene glave. Na kraju zaključuje: "Ništa se nije dogodilo."
Teško je reći šta je Ayan Hirsi Ali očekivala da se dogodi, no kada danas čitamo tumačenje poput ovoga, da li nam je smiješno ili se čudimo? Da smo onakvi kakvima nas smatraju drugi ili smo, pak, ono što pokušavamo da prikrijemo, da ne kažem, pokrijemo?
Kako i iz medija, o prilikama u određenom društvu se spoznaje i putem ovakvih publikacija, putem popularne kulture i putem medija. A upravo su i mediji ti koji su u stanju da šire, ali i da razbijaju stereotipe, bilo u pogledu nacionalne pripadnosti, bilo što se tiče manjinskih identiteta kao što su homoseksualci, generacijske i supkulturne grupe te, svakako, marginalizovane društvene grupe poput žena.
Jedna od nuspojava duboko usađenog patrijarhalnog odgoja jeste i mizoginija koja je na Balkanu odavno inkorporirana u kulturu. Aktivistkinje Jelena Višnjić i Mirjana Mirosavljević su se u zborniku u izdanju Ženskih studija "Neko je rekao feminizam?" urednice Adrijane Zaharijević bavile problematikom reprezentacije roda u medijima. Ove dvije autorke zaključuju, između ostalog, i to da je mizoginija sastavni dio balkanske kulture i naglašavaju da "ni kod samih žena nije često prisutna autorefleksija u njenom prepoznavanju, već je one pomirljivo prihvataju"
Ayan Hirsi Ali je prije dvadeset godina primijetila i na svoj način protumačila sekularnost i emancipaciju.
No, ovdje se javlja drugi problem kojem teško mogu stati u kraj i evropske integracije i studiji ljudskih prava: šta sa takozvanim internalizovanim patrijarhatom, onim čiji je najveći dio ova žena uspjela da ostavi iza sebe, ne bez muke, naravno.
Jedna od nuspojava duboko usađenog patrijarhalnog odgoja jeste i mizoginija koja je na Balkanu odavno inkorporirana u kulturu. Aktivistkinje Jelena Višnjić i Mirjana Mirosavljević su se u zborniku u izdanju Ženskih studija "Neko je rekao feminizam?" urednice Adrijane Zaharijević bavile problematikom reprezentacije roda u medijima. Ove dvije autorke zaključuju, između ostalog, i to da je mizoginija sastavni dio balkanske kulture i naglašavaju da "ni kod samih žena nije često prisutna autorefleksija u njenom prepoznavanju, već je one pomirljivo prihvataju, često nesposobne da redefinišu uvrežena shvatanja o svom mestu i položaju u društvu."
No, problem je što, kako pišu Višnjić i Mirosavljević, žene - svjesno ili ne - prenose u etar mizogine sadržaje. Jer, "bez obzira na veliki broj žena u medijima, njihovo obrazovanje i kreativnu energiju, seksističke poruke su i dalje prisutne. One, dakako, nisu više toliko transparentne, suptilne su i sve teže uočljive, takoreći projektovane za podsvest, kao i ostale manipulativne i represivne sile u postmodernoj civilizaciji."
Prema tome, u ove suptilne svakodnevne podvale ne spada samo spolna neravnopravnost ili kulturološki uslovljena mizoginija, već i sive zone kao što je animozitet između žena. A ovo je usljed recesije i borbe za vlastite pozicije i radna mjesta još izraženije.
Britanska feministkinja i novinarka Caitlin Moran piše da će žene biti iskrene jedna prema drugoj samo kad se napiju. Ovo se ne tiče toliko konzumacije alkohola koliko surovih zakona arene sa kojima se žene svakodnevno suočavaju i čija su najstroža publika upravo druge pripadnice istog spola. No činjenica je da su upravo žene u stanju da prekinu začarane krugove mizoginije i uspostave nove sisteme vrijednosti, drugim riječima - da uspostave svoja pravila u profesionalnoj sferi, bez zazora od osuđivanja i bez zazora od patrijarhata.