Od 1900. do 1909. na američke obale je stiglo gotovo devet miliona imigranata. Ukupno, tokom prve decenije broj stanovnika povećan je sa 76 miliona na 92 miliona.
Značajan broj imigranata učvrstio je američko viđenje sebe kao otvorene i tolerantne zemlje mogućnosti i sloboda. U smislu dobrodošlice mnogi imigranti su doživjeli malo toga. Animozitet između novopridošlih imigranata i postojećeg stanovništva stalno je ključao ispod površine. Rastući antagonizam je smirivan jedino uvećanim mogućnostima zaposlenja kao posljedicom gotovo eksplozivnog rasta inustrije. Ljudi su često radili u opasnim ili nehigijenskim uslovima, ili i u jednim i u drugim, ali uprkos takvim okolnostima vladalo je snažno antisindikalno raspoloženje - "ako ti se ne sviđa posao, iza tebe je red imigranata spremnih da ga prihvate i voljnih da ga uzmu" (citat preuzet iz knjige "Njihovo vreme", Mejo, E. i Noria N.).
U Republici Srpskoj, prema zvaničnim evidencijama, radi između 275.000 i 240.000 radnika (zavisno od izvora). Na evidencijama Zavoda za zapošljavanje nalazi se oko 133.000 lica. Ekonomska logika bi nalagala da onda i u našem društvu postoji snažan antagonizam između zaposlenih i nezaposlenih, te da prava radnika nisu visoka. Međutim, prava radnika su de jure dobro zaštićena. Doduše, ako prođe novi zakon o radu biće nešto umanjena, ali i dalje dosta dobro zaštićena. Sa druge starne, nezaposleni su, i pored svog broja koji bi mogao da pokrene promjene, marginalizovani. Kako je ovo moguće?
Moje razmišljanje je da je ovo posljedica dva bitna faktora. Prvi je struktura naše privrede. Nezaposleni su snažna prijetnja zaposlenima u djelatnostima u kojima se koristi niskokvalifikovana radna snaga. To su, po definiciji, radno intezivne djelatnosti kao što su tekstil, fabrički radnici u prehrambenoj industriji i nešto manje radnici u građevinskoj i metalnoj industriji. Međutim, mi smo, kao i druge državne tvorevine nastale slomom SFRJ, doživjeli temeljnu deindustrijalizaciju. Zbog toga ove djelatnosti učestvuju kod nas u stvaranju BDP-a sa svega dvadesetak odsto, čak i ako im dodamo energetiku. Ako pogledate nivo prosječnih plata u ovim djelatnostima, koje su i najniže, primijetićete da tržišne snage ovdje zapravo djeluju. Moglo bi se čak reći nažalost, jer su posljedice slabog realnog sektora i velikog broja nekvalifikovanih nezaposlenih radnika plate ispod ljudskog dostojanstva.
Drugi faktor marginalizacije je nedostatak organizovanja nezaposlenih na interesnoj osnovi. Kod nas postoje političke organizacije svega osim nezaposlenih. Imate partije radnika, penzionera, visokog biznisa, ali ne i nezaposlenih. Nezaposleni su postali najčešći apstinenti na izborima. Pozicija im nije obezbijedila sadašnjost, a opozicija im ne nudi budućnost. Rat za glasače se ne vodi ekonomskim programima, već iznošenjem crnog i crnjega. Zbog toga se nezaposleni uglavnom ne identifikuju ni sa jednom političkom partijom. Politička kampanja bazirana na pozitivom, na konkretnim idejama i programima boljeg života bi bila pravo iznenađenje.
U sklapanju kolektivnog ugovora učestvuju poslodavci, sindikat, država, ali ne i predstavnici nezaposlenih. Prosto, i pored njihovog broja njih nema tamo gdje se odlučuje. Nezaposleni su postali sjene našeg društva.
Valjda se pretpostavlja da i njih zastupa sindikat. Naravno, ovo nije tačno budući da sindikat ima sasvim legalan i legitiman interes da štiti prava članova tj. već zaposlenih, pa i na uštrb nezaposlenih.
I kakva je onda uloga sindikata u zaštiti prava radnika? Ukratko, trude se. S obzirom na to da sam član sindikata, znam da sindikat ima određnenu snagu kada se radi o zaštiti individualnih prava radnika. Konkretnije, ako vas direktor nekog državnog preduzeća/ustanove uzme na zub, jer ste mu skrenuli pažnju da krši zakon, članstvo u sindikatu vam može pomoći da se odbranite od njegove osvete. Međutim, gledano iz makroekonomske perspektive, snaga sindikata je minorna, čak i kada se radi o već zaposlenima. To se lijepo moglo vidjeti kada je Vlada najavila smanjenje plata budžetskim korisnicima. Najavljivani su protesti, štrajkovi i ko zna šta još. Je li to uplašilo vlasti? Naravno da nije. Prije svega, plate u javnom sektoru su već značajano iznad stanja u privredi. Štaviše, imali ste istraživanja Direkcije za ekonomsko planiranje BiH, prema kojima je u pretkrizno doba (do 2009.) upravo rast plata u javnom sektoru bio pokretač inflacije i dodatnog narušavanja konkurentnosti bh. ekonomije. Drugo, odziv sindikalaca pozivima na borbu, bar kada se radilo o mom kolektivu, je bio takav da bi sindikat prvim ozbiljnijim pokušajem akcije diskreditovao sebe kao pregovaračku stranu. Sa druge strane, radnici u realnom sektoru često izlaze na ulicu tražeći samo koru hljeba bez bilo kakvog učešća sindikata. Na kraju su vlasti vratila plate na staro ili su bar obećale da će ih vratiti, ne pod pritiskom sindikata, već pod pritiskom političke situacije, svjesni da se izbori bliže i da ih nigdje u Evropi nisu dobile vlasti koje su zagovarale štednju.
Za kraj dobro poznata konstatacija. Jedini način da radnicima značajnije porastu prava je da poraste tražnja za njihovim uslugama. Ekonomska politika koja bi produkovala hiljade novih radnih mjesta bi značajnije popravila njihov položaj od bilo kakvog zakona o radu ili kolektivnog ugovora. A, i sam kolektivni ugovor bi izgledao značajno drugačije kada bi u njegovom sklapanju učestvovali svi, a to znači i predstavnici nezaposlenih.