Na sarajevski festival došle su same velike zvijezde Jeremy Irons, Juliete Binoche, Michael Moore... Da su pozvali Branka Lustiga, došao bi sigurno i on, ali nisu znali da je ovdje, a ja sam se prekasno sjetio da nazovem i upozorim na to Mirsada Purivatru, sposobnoga direktora, koji je taj važni europski filmski festival uspio iščarobirati.
Stvar je uspjela zahvaljujući inicijativi i imaginaciji dvoje-troje poduzetnih ljudi iz Sarajeva, te stoga što je skupina kultur-idiota pretvorila Festival jugoslavenskog filma u Puli u malu seosku priredbu hrvatske nacionalne filmske smotre, a neki Ivo Škrabalo, bivši kulturnjak i dibidus promašeni hrvatski kvaziliberalni političar, zapravo nacionalist i klerikalac, bio je čak zamislio - i nakratko ostvario - da ga preuredi u festival jadranskih i baltičkih zemalja, jer mi smo, kao, srodne male državice, jako kulturne, koje su strašno patile pod komunizmom, pod kojim je i sam taj Škrtabalo grozno nastradao, pa je u zagrebačkom `Croatia filmu` mlatio pare kao najveći uvoznik porno-filmova u državi. Ako je propala Jugoslavija, nije trebao propasti Festival jugoslavenskog filma u Puli, pa ni Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, ili nogometna Jugo-liga, što se vidi i po tome da je ovo prvo, zapravo, uspješno obnovljeno kao balkanski fest u Sarajevu. Tom su gradu osim toga sklone zvijezde, muzičke i filmske - pošto ti omogućuje da pojavljivanjem pokažeš angažman, što ne treba potcjenjivati, jer nije po srijedi karijerna računica, budući da je u poslovnom smislu sarajevska priredba čista margina, nego ljudi vole učiniti lijepu gestu, pa dolaze radi imidža, ali bez koristoljublja. Ima, doduše, iznimaka - primjerice Vinko Grubišić, koji je došao i radosno se osmjehivao kamerama Hrvatske televizije, za neku od njenih noćnih emisija o društvenom životu, u koju inače ne bi mogao ući, jer je njegova pojava mutna, kontroverzna, nepoželjna... Vinko je u Sarajevo dođao kao televizijski producent, većinski vlasnik zagrebačkog filmskog poduzeća `Jadran film`. Samo zemljište toga studija u Dubravi vrijedi milijune - nudilo se 23 milijuna eura, što znam iz prve ruke, jer sam sam neko vrijeme bio predsjednik Nadzornog podbora `Jadran filma` i to je, uz mnoge gluposti koje sam u životu počinio, možda najveća: sud me kaznio sa šest mjeseci zatvora uvjetno, što sam apsolutno i zaslužio, iako nisam i zavrijedio, ali to je dosta duga priča, koju, međutim, mogu i ispričati - rotacijska hartija, srećom, dovoljno je jeftina za moje najambicioznije kolumnističko-feljtonističke Vedante.
Kako se Vinko domogao `Jadrana`? Njegov otac bio je obični tramvajac iz etničkog slama u zagrebačkoj Donjoj Dubravi, a majka jedva pismena kućanica, oboje sitni, crni ljudi, kao i sam Vinko, svi podrijetlom iz kršne Hercegovine, teška sirotinja s periferije, koja se neznatno digla u socijalizmu... Vinko je bio omladinski funkcioner. U omladinsku politiku lansirao ga je profesor Zdravko Tomac, stara ezdepeovska komunjara, koji se u jednom času rasplamsao u gorljiva tuđmanista i to kad je dr Mabuze već bio kljoknuo, pa od toga čak nije mogao imati koristi. Kad je došlo do prevrata početkom devedesetih, Vinko se iz omladine prestrojio kod Tončija Vujića, osnivača alternativne socijaldemokrtatske stranke, koja je na izbore išla u centrumaškoj Savkinoj koaliciji, a bila je jedina nova hrvatska polička partija koja pred svoj naziv nije stavila H, nego se, s uljuđenim genitivom na kraju, umjesto posvojnog pridjeva na početku, zvala `Socijaldemokratska stranka Hrvatske`... To je bila čudna skupina ljudi: osim Vujića, omladinskog komitetlije koji je malo postradao 1971. kao intelektualno orijentirani niži funkcioner u posrednoj vezi s praksisovskim filozofima s kojima se družio na šanku u `Blatu` - a taj pajzl bio je za filozofiju ono što je, istodobno, čuvena `Zvečka` bila za novovalovski rock and roll - u strančici su bili i Željka Antunović, knjigovotkinja iz Virovitice, sad ezdepeovska liderica, zatim sin šefa HDZ-a, dr Miroslav Tuđman, te mladi i ambiciozni lijevo orijentirani Vinko Grubišić. Kad je Savkina koalicija na prvim izborima temeljito ispušila, Tuđman junior prepisao se kod tate, koji mu je za rođendan dao čin general-bojnika, položaja šefa centralne tajne službe HIS-a u obiteljskom poduzeću `Cherokee`, vilu na Braču i mali avion. I Vinko je brzo prešao ka pobjednicima, te za nagradu dobio pravo da privatizira prostore zagrebačkog Gradskog komiteta Socijalističkog saveza omladine u jednom velikom građanskom stanu u Gajevoj, te cijelo brigadirsko naselje ORA Sava, na pola puta do Siska, koje je, međutim, u prvi mah, pošto je upravo počinjao rat, prepustio hadezeovskoj miliciji, eskadronu smrti, koji je u Sisku djelovao pod zapovjedništvom tamošnjeg tajnika HDZ-a Brajkovića, koji je ovdje uredio lijep koncentracioni logor, u kojem su mučili i usmrćivali Srbe pa ih bacali u Savu. Vinko u tome nije sudjelovao - bio je zaposlen na drugom, još važnijem mjestu: dr Tuđman postavio ga je za pomoćnika ministra informiranja, pres-biroa, koji je trebao kontrolirati medije, s posebnim zaduženjem za - elektronske medije. Tu je poziciju Vinko iskoristio da prigrabi Omladinski radio, koji je neko vrijeme vodio s Hloverkom Novak, a zatim, u istom prostoru, osnuje svoju Omladinsku televiziju. Uto je već dobio važan položaj u Gradskom odboru HDZ-a, gdje se smjesta povezao s mladom političkom zvijezdom u nastanku - dr Ivićem Pašalićem. Vinkov rođak Ćiro Grubišić, hadezeovski začinjavac, povezao ga je pak sa svojim frendom, krupnim biznismenom Miroslavom Kutlom. Ostatak je historija. Kad je Tuđman konačno otegnuo papke, a Pašalić postao svemoćan, Vinko je stekao kontrolu nad cijelim medijskim carstvom koje su njih dvojica uspostavili, a uključivalo je dvije televizije, nekoliko radija i `Jadran film`. No, potonja tranzicija u račanizam nije protekla bezbolno - došla je murija, uhapsila Vinka i strkeljala ga u bajbokanu. Budući da je priprema za taj hvalevrijedni potez vlasti bila šlampava, zatvorili su ga zbog potpuno bezvezne, krive stvari, koju nisu nikako mogli dokazati, umjesto za sto drugih, s kojima bi išlo puno lakše. Dotle je sin tramvajca iz kaljavih dubravskih sokaka, naime, postao mini-tajkun s kurijom u Zagorju, luksuznim stanom na Pantovčaku i kolekcijom automobila oldtajmera... Sad se okolo vozi oklopnim džipom Hummer u kojem, zbog disproporcije s vlastitom kržljavom statuom, vozač izgleda kao obijesni makaki, koji je dograbio upravljač. No, Vinka ne treba potcjenjivati - nije on glup, nego, dapače, vrlo inteligentan, spretan, vješt manipulator, koji je dugo funkcionirao na zagrebačkoj medijskoj sceni izdajući se novinarima kao normalan tip, koji s njima dijeli rezerve prema režimu, dok je, istodobno, u sjedištu moći, u Aneksu Pašalićeva predsjedničkog ureda na Pantovčaku, nastupao kao špijun sa zagrebačke gradske i građanske scene. Mnoge je obrlatio, ali kad su Hercegovci izgubilio vlast i on se prilično izgubio, i dugo mu je trebalo da se povrati. Malo se skrivao, pa je svoju Novu TV dao u podnajam talentiranom .... Ćaleti. Ćaleta je od te marginalne postaje napravio unosan medijski komercijalni pogon. A kad mu je nije htio vratiti, snašla ga je nevolja: u gangsterskoj zasjedi propucali su mu noge, pa je odmah sutradan u bolnici rado potpisao ugovor, sve prodao i iselio se u Bosnu gdje je kupio OBN. Dionice u `Jadranu` Vinko je dao u zalog raznim tipovima kojima je bio dužan para, ali je i dalje, kao vlasnik de facto, sisao račun pa, recimo, za ljetni odmor, sebi i svom pajdašu komičaru Pervanu, iznamio Vangu (dok još Stipe nije bio ondje ponovo čvrsto zasjeo). Baš te novce uzeo je od para koje je hrvatsko ministarstvo kulture dalo kao dotaciju za razvijanje trake u `Jadranovim` laboratorijima mladoj sarajevskoj redateljici Jasmili Žbanić. Očajni direktori firme obratili su mi se tada s prijedlogom da s još nekoliko renomiranih režisera i filmskih radnika uđem u Nadzorni odbor, pa su me čak nagovorili da postanem njegov predsjednik. Vinku se to, naravno, nije dopalo - prije su u nadzornom bili neki njegovi rođaci iz Dubrave, valjda kakvi kondukteri iz tatinog tramvaja, pa me potražio i upozorio da odstupim. Nije mi ta funkcija, naravno, bila važna, dok me nije pozvao da se maknem pa spomenuo da je i Ćaleta imao neprilika kad se našao na putu njegovim `vitalnim` interesima. Naravno da smo odmah postali smrtni neprijatelji, samo što on to nije shvatio, a ja mu nisam pokazao, iako bih ga bio rado zgnječio novinama kao smrdljivog martina, ili kako se već zove taj mali crni žohar. Umjesto toga otišao sam u Uskok i prijavio ga, te dao višesatni iskaz o njegovim poslovima - ali to je Hrvatska i od Uskoka više ništa nisam čuo o toj stvari... Vinko je stao zastrašivati ostale članove Nadzornog, uspio razjuriti kvorum, a zatim je na Trgovački sud stiglo falsificirano rješenje o postavljanju novog direktora, koje nije imao tko pobiti, jer su stari direktori smijenjeni, a Nadzorni onemogućen. Ja sam na to izdao rješenje o poništenju te falsificirane odluke, kao da imam kvorum, pa su stari, potvrđeni direktori otišli na Trgovački i lako dokazali da je rješenje, u kojemu je čak i Vinkovo ime, kao vlasnika dijela dionica, bilo krivo napisano, obična krivotvorina. Sud ga je odmah poništio, ali on me tužio zbog odluke koju sam donio bez kvoruma. Na sudu, priznao sam krivicu, pa je moj advokat, koji me tri puta vadio na hodnik, gotovo poludio od muke, a dva najveća biznismena koja poznajem, koji su zajedno vodili barem trideset tvrtki, proglasili me jednodušno za idiota - jedan od njih rekao je da intelektualci, za razliku od seljaka, uvijek loše prolaze na sudu, jer se žele dopasti sucu, a drugi je samo primijetio da sam prokleti diletant i da tu nema pomoći. Uzalud sam im objašnjavao da prečesto pohađam sud da bih sebi mogao dozvoliti laganje - dok sam siguran u sebe i u to da ne muljam, mogu podnijeti da me hrvatsko pravosuđe sistematski progoni (do sad ima oko sto i deset parnica za klevetu, u kojima sam uvijek pobijedio, ali sam platio nešto za uvredu, jer sam, primjerice, jednog bankara nazvao u novinama `starom mrljangom`, pa me to koštalo prt tisuća kuna). Opomenuli su me da se i ubuduće držim klevete, a ne upuštam u falsifikate, jer za gospodarski kriminal nemam nikakvog smisla, pošto sam za to jedini u Hrvatskoj osuđen, iako je praktički cijela zemlja ukradena u krimnalnoj privatizaciji, za što nitko ne sjedi u zatvoru. Mislim da su u pravu, pa se, evo, vraćam Vinkovu liku i djelu...
Najveća ambicija koju Vinko ima nije da se strahovito obogati - što je zaista uspio, niti da postane medijski tajkun - što mu nije pošlo za rukom, jer nije toliko spretan kao, recimo, Željko Mitrović, čovjek sa sličnom karijerom u Srbiji... Vinko nadasve priželjkuje društvenu afirmaciju i čezne da ga ozbiljno shvate kao producenta i režisera. On je, zaista, studirao režiju na zagrebačkoj akademiji, ali je nikad nije završio, a trebao je diplomirati modernom melodramsko-sapunskom verzijom `Glembayevih`, projekta koji uvijek spominje, ako ne govori o Winnetouu, što je njegova infantilna homoerotska fascinacija, koja ustupa samo pred trećom - prema ženi Dinki koju pokušava pretvoriti u glumicu: isposlovao joj je nekoliko manjih uloga kod ljudi kojima je `Jadran` bio producent. Ta Hercegovka iz siromašne familije, međutim, ima talenta koliko i on sam - za grabež i grebažu, ako treba preuzeti kakvu firmicu, taj je socijalni tip poslovično dobar, ali što se tiče umjetnosti i kulture, trebali bi se držati - on gange i rere, a ona rerne, jer ih ovo kulturtregersko posleništvo neće daleko odvesti. Gospođa je postala modna kreatorica, jer ima butik, pa modele koje dizajniraju siromašni dečki iz provincije, talentirani dizajneri, prikazuje na Fashion.... kao svoj autorski rad, iako ima ukusa upravo onoliko koliko možeš pretpostaviti da ga takva osoba posjeduje. Na socijalnoj karti Zagreba, taj balzakovski par parvenija uopće i ne postoji - možeš ti ovdje prodavati svakojake lagarije i steći lažnu reputaciju, ali primitivcima je ipak zatvoren pristup u bolje društvo, a bit će da ga upravo tako, možda i neopravdano, percipiraju, pa se odlučio na `posredno nastupanje`, te prezentirao - u Sarajevu...
U Sarajevu on glumi mladog hrvatskog producenta, vlasnika filmske kuće koji ima velike planove. Kao regionalnog direktora postavio je lokalnog trač-novinara, koji je neko vrijeme bio angažiran kod zagrebačkog šefa mafije, Hrvoja Petrača, kao njegov PR, ili čovjek za vezu s beogradskim pevaljkama koje se druže s tamošnjim `žestokim momcima s asfalta`, ali je ipak pritom dobio batina bejzbol palicama - i to dvaput, što je, dvostruko više od novinarskog prosjeka u doba strahovlade koju je podzemlje, u dosluhu s političkim vrhom, bilo zavelo u doba nesposobne Račanove administracije.
Pojava Vinka Grubišića u Sarajevu, gdje inozemne filmske zvijezde dovodi pijetet prema gradu koji je toliko postradao u petogodišnjoj barbarskoj opsadi, prvorazredni je skandal. Vinko Grubišić bio je najuži Tuđmanov suradnik i važna figura hercegovačkog lobija koji su vodili Šušak i poslije Pašalić - Iviću on je čak bio neformalni ministar informiranja te čovjek za vezu s medijima, koji je bio zadužen da iznudi poslušnost i suradnju. Kao i ostali Hercegovci u Tuđmanovoj vlasti, podržavao je tiraninovu rasisitičku politiku prema Bošnjacima, koju građanski Zagreb nikad nije prihvatio. Štoviše, bio je dio političke infrastrukture koja je vodila neobjavljen rat u Bosni, izvršila agresiju na Mostar, srušila ondje pola grada i Stari most, te najuže surađivala s Mladićevim i Karadžićevim postrojbama koje su bombardirale Sarajevo. On sam nije se pojavio na obroncima iznad grada dok su se ispaljivale topovske salve samo zato što ga nisu pozvali, odnosno što tu nije imao direktna zaduženja, kao politički komesari HVO-a, poput Vice Vukojevića i drugih pripadnika toga hercegovačkog `vučjeg bratstva`.
Što sad glumi Vinko Grubišić u Sarajevu? Rat je prošao, neka mrtvi zakopavaju svoje mrtve, kako je rekao, mislim, Isus, iako mi više vuče na Ivu Andrića ili Mešu Selimovića - ali to ne znači da treba svakom drskom prevarantu dopustiti da se obijesno naruga pristojnosti i dobrom ukusu. Tu ne aludiram na Vinka, jer bi bilo, možda uvredljivo, iako nije klevetnički, nego to iznosim kao opće pravilo, a specifično za njegov slučaj upozorit ću samo da taj netalentirani sin tramvajca ionako nije sposoban nešto stvoriti izvan okvira koji pružaju diktatorska vlast, neograničena financijska sredstva njegovih partnera, te, u pozadini, diskretno prisustvo tajnih službi, specijalne policije i eskadrona smrti, koji su, svi imali striktno određenu ulogu u Tuđmanovu modelu tranzicije.