Desetak godina nakon ovog istorijskog gubljenja na Slaviji Krca je postao doajen i legenda Pratećeg odelenja. I kada je brojao poslednje dane na terenu pre nego što je i sam postao Dežurni na Centru pojeo je najslađi sladoled u svom životu. Pošto je tih godina Šešelj u Sarajevu započeo svoje ratove sa Hakijom i Hamdijom Pozdercem i ostalim najvišim partijskim i državnim funkcionerima u BiH, i svoja druženja u Beogradu sa Dobricom, Vukom i ostalim beogradskim intelektualcima često je bio predmet rada i Srpske DB.
Tako je Šešelj praćen i tog leta.Velika vrućina, upekla zvezda, topi se asfalt, kako se to u žargonu kaže, a Krca i Miša tabanaju za Šešeljem pustim beogradskim ulicama. Da li se spremalo neko njegovo hapšenje ili privođenje na informativni razgovor, tek nije se radilo klasično praćenje već `japanac`, odnosno fizičko pokrivanje. To znači da vas ne zanima ni gde objekat ide, ni s kim se sastaje, ne proveravaju se i ne fotografišu ljudi s kojima se sreo, već vam je jedini zadatak da budete iza njega i da operativi u svakom trenutku možete reći gde se on nalazi kako bi mogli doći po njega.
Zato i radite mnogo opuštenije i ne brinete da li će vas `objekat provaliti` odnosno otkriti da ga pratite. I tako, bazajući gradom, Šešelj i dva `vesela udbaša`, znojeći se i uzdišući, stigoše nekako i do Knez Mihajlove. A tamo u gotovo pustoj ulici na Krcino i Mišino zaprepaštenje Šešelj odjednom poče da trči što ga noge nose. Radili su to i ranije `objekti` koji su praćeni i to za naše junake nije bila novina, ali je ovo ipak bilo neočekivano iznenađenje. A kako je zadatak bio fizičko pokrivanje, a ne klasično praćenje, iako zbunjen, Krca je odmah potrčao za njim. Ali pošto je imao desetak metara prednosti, a i prvi je startovao, Šešelj je, protrčavši pored `Ruskog cara`, skrenuo levo u pasaž koji vodi prema Obilićevom vencu i ostavio Krcu daleko iza sebe. Uletevši posle daj bože desetak-dvadeset sekundi za njim u pasaž Krca je zadihan konstatovao da Šešelja nigde nema. Unezvereno je gledao okolo, zagledao i u neke radnje koje se tu nalaze, a onda je već pristiglom Miši zabrinuto rekao: `Jebote, pa ovaj kao da u zemlju propade nigde ga nema!`
Međutim, samo što je završio rečenicu, ču iza sebe dobro poznati glas: `Pa kako me nema kada sam tu?` I vide Šešelja kako se smeje u ulazu neke fotografske radnje koja se nalazila odmah na početku pasaža.
`Nego momci, kada se već znojite zbog mene, red bi bio da vam kupim neki sladoled, da malo predahnete i da se osvežite. Ja častim je l' može?`
`Jebiga šta sad`, pomisli Krca, `a što ne bi moglo`.
I dok se Miša nećkao, Krca je već jeo svoj omiljeni sladoled. A nakon što su pojeli sladoled, brzo su se složili sa Šešeljem da svako samo radi ono što mora i što mu je posao, pa su opušteno nastavili šetnju. Šešelj napred, a Krca i Miša za njim!