U nedjelju 6. decembra navršile su točno 1664 godine otkako je u Miri, u Likiji, umro tamošnji arhiepiskop Nikola: u spomen na njega taj se dan u cijelom kršćanskom svijetu slavi kao blagdan Svetog Nikole.
Kao rijetko koji svetac, mirlikijski se biskup lijepo naputovao: obilazio je najzabitija sela, posjećivao bolesne i siromašne, otkupljivao slobodu robovima i poučavao neuki narod. Glasovito je njegovo veliko putovanje u Svetu zemlju, gdje je hodočastio svetim mjestima i izvodio razna nepojamna čuda, poput onog kad je smirio olujno more i goleme valove.
Zbog svoga nemirnog misionarskog duha i hidrometeoroloških čudesa prvi kršćanski globetrotter danas se slavi i kao zaštitnik putnika i mornara. Zato zapadna kršćanska ikonografija - uz tri kese sa zlatnicima, znak njegova dobročinstva za nekog propalog plemića koji nije imao miraza za svoje tri kćeri - Svetog Nikolu Biskupa često prikazuje s nekakvim brodom ili sidrom u pozadini. Istočna crkva, koja ga kao Svetog Nikolu Čudotvorca slavi po julijanskom kalendaru 19. decembra prikazuje ga pak s arhiepiskopskom omoforom i Jevanđeljem u ruci. Ili su barem to tako decenijama tvrdili kunsthistoričari. Pogledate li, naime, malo pažljivije freske u Žiči ili Mileševu, vidjet ćete da čudotvorac Nikola u rukama zapravo drži biometrijski pasoš s uredno izdanom šengenskom vizom.
Dosta je, eto, na kraju zgodno ispalo to što će Srbi prvi put nakon sedamnaest godina granicu takozvanog civiliziranog svijeta bez viza prijeći upravo na pravoslavni blagdan zaštitnika putnika i mornara. Na katoličkog Svetog Nikolu Biskupa, 6. prosinca, objavljeno je da će katolički Zapad pravoslavnom Balkanu, Srbima, Crnogorcima i Makedoncima vize ukinuti 19. decembra, na pravoslavnog Svetog Nikolu Čudotvorca. Najmasovnija je to srpska obiteljska slava, pola Srbije slavi Nikoljdan, ne kaže se džabe da je "o Svetom Nikoli svaki Srbin na slavi, kao domaćin ili kao gost". Od sad će, eto, pola Srbije biti na slavi, a pola na božićnom shoppingu u schengenskoj Nedođiji.
Dirljiva pažnja i ekumenski obzir imaju se, vele diplomatski kuloari, zahvaliti Slovencima, koji su od Europske unije isposlovali za južnjačku braću ranije puštanje na slobodu, umjesto planiranog 1. januara 2010. godine. Skeptici, međutim, tvrde da je stvar mnogo prozaičnija i da vrata bijelog Schengena Srbima nisu otvorena uoči Božića ni slučajno, ni ekumenski, već s idejom da se nešto od novca što Zapad ulijeva u Srbiju vrati nazad, na kase polubankrotiranih trgovačkih centara sa spektakularnom božićnom rasprodajom i recepcije posrnulih hotela sa bolno nerezerviranim dočecima Nove godine.
Nije to zajebancija: sedamnaest godina Srbi su Svetog Nikolu slavili zaključani u svojoj državi i zabijeni u domaćinskim kućama, oko trpeze s posnom pihtijom, dan zaštitnika svjetskih putnika i mornara dočekali su na koncu bez čestita puta i ikakvog mora, ne pomolivši nosom preko Tovarnika, srpski pasoš je sam po sebi bio oksimoron, poput hrvatske humorističke serije, pa nije ni čudo da je štampan otprilike u tiražu pjesničkih zbirki: tek svaki osmi Srbin danas uopće ima taj neobični, mali crveni rokovnik, a čak sedamdeset posto mladih Srba nikad u životu nije prešlo granicu tog tijesnog, autističnog svijeta. Cijela jedna generacija srpske mladosti odrasla je s uvjerenjem da je svijet mala, prljava ravna ploča koju na svojim leđima nose džinovske kornjače, i koja završava u Banjoj Luci.
Atmosfera danas, desetak dana pred svečano otvaranje rampi na Bajakovu, liči stoga na onu koju sam u Beogradu osjetio onih davnih ranih devedesetih, kad se na zapadu Srbije polako spuštala željezna zavjesa, a Srbi umjesto pasoša stali bjesomučno štampati pravoslavne kalendare i džepne molitvenike, i kad su srpski mediji i državna televizija jednostavnim edukativnim programima podučavali Srbe kako se pravilno krsti, kad pada Sveti Nikola, što se sprema za posnu slavu i što je uopće posna slava.
Slično danas mediji pripremaju Srbe za hodočašće preko ruba ravne ploče, za veliki dan kad će konačno izaći u bijeli svijet, kao djecu kad prvi put bez roditelja izlaze u grad. Novine upozoravaju građane da im automobili moraju biti tehnički ispravni i da oni s plinskim pogonom moraju imati atest, da zimi moraju imati zimske gume i da je pribor za prvu pomoć obavezan, da je u toj, kako se zove, Europi iz nekog razloga zabranjeno voziti pijan, u vožnji razgovarati mobilnim telefonom ili parkirati vozilo nasred bulevara, da moraju biti vezani i da nipošto, nigdje i ni u kojem slučaju policajcu ne nude mito.
Rijetko što kao upute za ponašanje u Bijelom Svijetu tako precizno oslikava zapuštenu, izoliranu Srbiju, zemlju u kojoj automobil ne mora biti tehnički ispravan, ne mora imati ni zimske gume, ni prvu pomoć, ni atest za plinsku bombu u prtljažniku, u kojoj vozač ne mora biti ni trijezan ni vezan, i smije parkirati gdje i kad hoće jer u vozačkoj dozvoli uvijek ima spremnih hiljadu dinara. Pogledate li uostalom malo pažljivije, na ikoni koja prikazuje svetog Nikolu s Jevanđeljem i tri vrećice dukata u ruci, vidjet ćete zapravo mirlikijskog arhiepiskopa-putnika s vozačkom dozvolom i mitom za rimske saobraćajne patrole.
- A gdje je vam je viza za ulazak u Svetu zemlju -, nervozno pita granični legionar listajući pasoš Svetog Nikole Čudotvorca s grbom kraljevine Likije.
- Viza? Evo je... tu -, zamuckujući pokazuje Nikola na papir u pasošu na kojemu lijepo piše: Narodna banka Srbije, hiljadu dinara.
- A to ste vi na slici -, pita sumnjičavo rimski legionar gledajući čas u bradonju na slici, čas u neobičnog putnika.
- Aha -, neuvjerljivo će ovaj.
- Zašto onda piše Đorđe Vajfert?
- To mi je kršteno ime -, nakašlja se Nikola nervozno gladeći bradu. - Da me ne brkaju s onim katolikom Biskupom.
Tako je, kažu, nastala legenda o svecu koji dijeli poklone i običaj da se o Nikoljdanu saobraćajnim policajcima dijeli hiljadu dinara, zato je valjda to u Srbiji posna slava. Tako je, eto, Sveti Nikola postao zaštitnik putnika bez zimskih guma, prve pomoći, atesta za plin, pasoša i viza. I zato su valjda ukidanje viza za schengenske države Srbima isposlovali lukavi i poduzetni Slovenci, koji vožnju bez pojasa naplaćuju 125 eura, a prekoračenje dopuštene brzine i cijelu hiljadu.
Propast će tako za koji dan sve one silne fotokopirnice, fast-food kiosci i fotografske radnje kraj njemačkih, talijanskih i slovenskih ambasada, ali svanut će zapadnim ministarstvima financija i državnim budžetima, na pravoslavnog Svetog Nikolu Čudotvorca, zaštitnika europskih prometnih policajaca i okružnih sudaca. O Nikoljdanu, kad je "svaki Srbin na slavi, u evropskom zatvoru ili u poseti".