Na samu najavu referenduma u Republici Srpskoj mnogi kao da su progledali. Ocjene o radu suda i tužilaštva su gotovo identične. Zamjerka do zamjerke.
Ono što je takođe postalo vidljivo je i činjenica da se upoređujući ocjene ne vidi gotovo nikakva razlika u ocjenama međunarodne i domaće javnosti. Nema razlike ni u stavovima laičke i stručne javnosti.
Dogodilo se usput još jedno "medicinsko čudo". Godinama gluvi i nagluvi - čuju. Uzalud su godinama iz Republike Srpske, pa i od predstavnika RS u zajedničkim organima stizale zamjerke. Nisu se čule čak ni onda kada su izgovorene povišenim tonom. Godinama se svaka primjedba na rad ovih važnih institucija na nivou države urušavala na grudobranu gdje se, ko biva, branila država Bosna i Hercegovina. Pritom se smetnulo s uma da ovako koncipirane te dvije važne institucije ne brane, nego upravo brukaju i sapliću i državu i entitete i narode. Upravo tako je, sjećamo li se, nastao i strukturalni dijalog kao plod dogovora između Ketrin Ešton i Milorada Dodika. Tad je dogovor dobio neponovljivu priliku. I to je još jedna od sjajnih bosanskohercegovačkih prilika koja je propuštena. Sve se činilo da strukturalni dijalog postaje monolog. Ili horsko pjevanje, a da niko nikoga ne čuje. Monolog jer se glas, ideja ili prijedlog iz Republike Srpske nisu htjeli čuti. Horsko pjevanje jer je krug sagovornika širen iz sesije u sesiju, a broj tema išao do besmisla. Da li upravo zbog toga da se pobjegne od primarnog cilja, a to je razgovor i ponuda rješenja u vezi sa radom suda i tužilaštva na nivou BiH.
Šta su posljedice? Prije svega odluka o referendumu. Ta odluka je jednostavno iznuđena. Više, očigledno, nije moglo ovako kako je išlo. Zbog toga je Narodna skupština RS u aprilu, dakle prije odluke o referendumu, izrekla cijeli spisak negativnih ocjena o pravosuđu na nivou države. Imena osuđenih i godine robije više nisu mogli biti pokriveni samo stavom "neka odgovara svako ko je kriv". Nije se više autentičnost mogla demantovati.
O Naseru Oriću, čovjeku izvan i iznad zakona, nije se poslije najnovijih dešavanja više imalo smisla ni razgovarati. Na sve to je nakon brojnih modaliteta rezolucija došla i Srebrenica i kamenovanje premijera Vučića. Najsređeniju zemlju u blagostanju i bez ikakvih trzavica bi nekoliko ovakvih događaja u svega desetak dana uzdrmalo iz temelja.
Dakle, da je uspio strukturalni dijalog ne bi bilo referenduma. Pa gdje je onda problem - u uzroku ili posljedici? Još malo medicine. Amnezijom je potvrđeno da je uzrok bosanskohercegovačke vrtoglavice u organizmu, u procesu, u organu koji se zove strukturalni dijalog. Pravilnom terapijom kojom bi ovaj organ bio izliječen i revitalizovan, posljedica bi, u stvari, bila eliminisana. Da li smo i sada slijepi kod očiju i gluvi kod ušiju? Prvi korak je priznati greške, drugi ispraviti ih, a sve na tragu dogovora Dodik - Ešton.
Milorad Dodik je htio, a i dospio je u žižu javnosti jer je znao da se samo tako sva nepravednost Suda i Tužilaštva BiH može ispravno posmatrati.
U sjenu je po ko zna koji put pao Naser Orić. Kreatori narodnog pravosuđa nepogrešivo znaju da konačan ishod i utvrđivanje njegove krivice, u stvari, znatno izoštrava ukupnu sliku srebreničke tragedije. Ne čuva se Orić zbog Orića. Orić se štiti nelegalno i nelegitimno da bi Srebrenici ostao samo jedan krvav trag. Vrh apsurda je i najavljena mogućnost odlaganja komemoracije srebreničkim žrtavama ukoliko bi Orić bio izručen Srbiji. Nije li ovo jedna od najgorih uvreda srebreničkim žrtvama? Zar je zaista važnije sačuvati jednog krivog, nego sahraniti tolike nevine? Upravo zbog toga je Dodik apsolutno u pravu kada insistira na potpunoj nezavisnosti Suda i Tužilaštva BiH, procesuiranju svih koji su činili zločine nad Srbima, promjenama Krivičnog zakona BiH u pogledu proširenja nadležnosti i stalno izigravanoj presudi Suda u Strazburu u pogledu retroaktivne primjene zakona.
Na ovom temelju je moguće graditi pravosudnu kuću BiH. Na bilo koji drugi način to je čardak ni na nebu ni na zemlji. Budući da je rezultat referenduma izvjestan, mudro i odgovorno bi bilo ipak dati šansu razgovoru. Stvarnom strukturalnom dijalogu. A za referendum nikad nije kasno. Zbog čega, uostalom, ne bi i RS ponudila neophodne izmjene zakona u procesu u kojem Evropa otvara vrata? Margine se znaju. Jasno pišu u ustavima. To bi Parlamentarnoj skupštini omogućilo da usvoji izmjene zakona kao rezultat unutrašnjeg dogovora i da o tome samo obavijestimo zabrinuti međunarodni faktor.