Kolumne

Sloboda govora

Sead Fetahagić

Prije nekog vremena u Njemačkoj je izvjesni Ernst Cendel osuđen na pet godina bajbukane zato što je poricao postojanje koncentracionih logora i holokausta nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu. Eto, ima takav zakon u Njemačkoj po kojem ne smiješ poricati očigledne istorijske činjenice iz još svježe nacističke prošlosti.

Mada mogu da razumijem zašto su tako beskrupulozni u pitanju njemačkog mračnog perioda, ipak mi nekako s principijelnog stanovišta ne odgovara da u današnjoj demokratskoj Njemačkoj postoji zakonska zabrana slobodnog govora. Nije baš dobro poređenje s onim našim nekadašnjim čuvenim članom 33, po kojem je kažnjavan verbalni delikt. Pod tu klauzulu mogao se svako podvesti i osuditi na zatvor, iako je, istinu govoreći, malo njih zaplatilo. Ljudi su se po tom članu protivili, nosili su bedževe u svrhu protesta, jer je sloboda govora civilizacijsko ljudsko pravo.

Ipak, sloboda govora se iskorištava za plasiranje neistina, podmetanja, foliranja, u čemu naravno prednjače političari. Nedavno je Tomislav Nikolić, onaj radikalni glavešina u Srbiji, kazao kako je u Srebrenici stradalo 2.000 ljudi. To poznato licitiranje ciframa žrtava od rata je prisutno na ovim prostorima, ali kako taj `mrtvozornik` izvaljuje brojku, a da se zna da je do sada identifikovano 4.000 ubijenih? Jednostavno koristi se sloboda govora, ili bolje rečeno sloboda trućkanja kako se kome sviđa, a bez ikakvih konsekvenci.

Ne mogu se načuditi da predstavnik SNSD-a u državnom parlamentu bude Slavko Jovičić zvani Slavuj, koji može samo uveseljavati svojim nesuvislim izjavama. Osim toga, taj Slavuj jedno govori u Sarajevu, drugo na Palama, a treće u Banjaluci. I to sve pod jednostavnom formulacijom slobode govora. Apsolutno nisam za uvođenje rigoroznih mjera protiv onih koji govore laži i budalaštine, ali jesam da odgovaraju svojoj `bazi`, u slučaju Slavuja svojoj partiji. Jer konačno daje ružnu sliku o toj stranci.

Dosta se prati u RAK-u ima li govora mržnje na elektronskim medijima, pa ako im se učini da je tako, onda slijede kazne. A zašto nema kazni za laži naših političara? To je dopušteno, jedino su za vrijeme Pedija Ešdauna bili odstranjivani oni za koje je on smatrao da govore u suprotnosti s Dejtonskim dogovorom. Za govor netrpeljivosti Harisa Silajdžića nema ko da sprovodi sankcije. U pravim demokratskim zemljama takvog Harisa bi sankcionisali glasači, a kod nas je uobičajeno da birači govor mržnje i netrpeljivosti samo nagrađuju.

U ime slobode govora može svako svašta kazati, a da nema nikakvih posljedica. Još kad `običan` čovjek nešto ružno kaže, on barem naiđe na reagovanje svoje okoline, koja zna često da ga ignoriše. Ali niko ne ignoriše političare, još ih u njihovim strankama nagrađuju. Šuplji govor Safeta Halilovića može samo da izazove nedaće, ali se on nagrađuje tako što iz mandata u mandat mijenja ministarke fotelje. Kod nas je sloboda govora mlaćenje prazne slame. Od koje narod zaboli glava.

Prije nekoliko večeri održana je godišnja sjednica Skupštine PEN centra BiH. Razmatrani su rad i politika u protekloj godini i plan za iduću. Nepozvan, jedan je umjetnik (Ratko Orozović) nekoliko puta prekidao rad Skupštine, pozivajući se na slobodu govora, da bi protestovao što nije primljen za člana PEN-a. Objašnjena mu je procedura, ali je on u ime slobode govora neprestano upadao. Zanimljivo je da nije prvi put da prisustvujem kako neko na sastanku izvjesne organizacije udruženja, asocijacije nepozvan uzima riječ i popuje prisutnima šta i kako treba raditi. Šta bi bilo kada bih ja otišao u Privrednu komoru i u ime slobode govora prisutnima držao prediku o privrednim problemima? Ili da odem na sastanak političke stranke, čiji nisam član, pa da ih u ime slobode govora poučavam šta će činiti?

Sloboda govora je izuzetan doprinos demokratije. Ali da bi se koristilo to preimućstvo, društvo i pojedinac moraju biti civilizirani. Kada se nekulturan čovjek poziva na slobodu govora, to svakako nije sloboda, nego tortura nad drugim. Stoga mislim da naši političari, oni najprije, terorišu druge i sebe neobaveznom i bezveznom pričom, koja za rezultat ima u najboljem slučaju prazan hod.

Najčitanije