Dojadio sam sam sebi pričom o našem nacionalizmu, a mogu misliti kako sam drugima. Međutim, duboko sam uvjeren da nama teško ima izlaza iz ove političke i ekonomske krize s ova naša tri vladajuća nacionalizma. Najgore od svega je da nacionalista i ne zna da je takav. Neki dan je Haris Silajdžić kazao da njega ubjeđuju da je nacionalista, a on se snebiva zašto. Boreći se za svoj narod, Dušanka Majkić u državnom parlamentu drži govore pune egoizma i nerazumijevanja za druge, pa na taj način odašilje ružnu sliku o srpskom narodu, za koji sam siguran da u cjelosti nije takav.
Znam da su mnogi odgojeni u nacionalnoj priči, što je u našem patrijarhalnom društvu razumljivo, ali meni je to potpuno strano. Jer kako se postaje pripadnikom pojedine nacije? Rođenjem. Dakle, to je usud koji je dobijen od Boga ili prirode, a da sam pojedinac nema nikakvog uticaja. Tu nema slobodne volje, slobodnog izbora. Pa kao što sam ja rođenjem obilježen da pripadam određenoj naciji, tako je i onaj drugi obilježen da pripada drugoj. Po čemu su, u našem slučaju, Hrvati, Srbi ili Bošnjaci bolji, pametniji, ljepši, po čemu bi tradicija, kultura jednih bila bolja od drugih? A prisustvujemo tom grupnom naduravanju ko govori istinu, ko je pametniji, čija je istorija najduža, a ne vidimo da je većina u sva tri naroda puna nepismenih i neobrazovanih, puna lopova i ubica.
Kada kažem da me ne interesuje nacija, odmah se na mene sruči lavina optužbi da sam izrod, da ne razumijem naciju u razvoju ljudskog društva i da hoću srušiti postojeći sistem vrijednosti. A upravo i jeste u nas podjela nacionalnih snaga uništila sistem ljudskih vrijednosti, gdje se na prvom mjestu, svugdje i na svakom koraku ističe prednost jedino nacionalne pripadnosti. Pa zašto, mislim se, da ja pripadam tim grupacijama koje se prema ljudskom znanju i poštenju, prema kulturi i nauci odnose samo uzgredno, jer je mnogo važnije kojem krdu pripadaš.
Potpuno razumijem te druge, jer su u ogromnom broju, svako je iz različitih razloga prigrlio svoju naciju. Smijem li ja da kažem, a da pri tome uvažavam tuđa uvjerenja, da ja hoću pripadati anacionalnim ljudima. Znam da je takvih izuzetno malo, uglavnom se ljudi plaše sebe proglasiti anacionim; ali ako smo u demokratskom društvu, kako nas vodeći ljudi ove zemlje nazivaju, zar nemam pravo svog slobodnog izbora, a da nikoga drugog ne ugrožavam.
Zapravo ovom izjavom nije tačno da nikoga ne ugrožavam. Ljuti nacionalisti, okupljeni oko raznih nevladinih udruga, oko raznih partija, osjećaju se povrijeđenima da neko ignoriše njihov jedini izbor, te stoga što ne mogu shvatiti da ima takvih, pale plotune protiv mog mišljenja. Sjećam se da su u ratu nacionalne vođe oštro govorile protiv anacionalista, čini mi se Radovan Karadžić najviše. Dok god postoji i jedan čovjek koji za sebe ne priznaje nacionalnu pripadnost, nacija kao takva je ugrožena. Te stoga treba u korijenu sasjeći anacionaliste.
Šta da radimo s miješanim brakovima? Ne možemo ih ukinuti, jedino je moguće priključiti ih većini. Kojoj? Postavlja se pitanje. Pa naš najlogičniji odgovor je priključiti tu porodicu naciji njenog muža i oca, pošto smo mi patrijarhalno društvo, koje ne uvažava glas žene. Tako je Rajko Kuzmanović prigrlio veliku srpsku naciju, uprkos žene Hrvatice, jer ko nju šta pita. Isti je slučaj i sa Nikolom Špirićem, čija je žena muslimanka, ali ona, kao i sve žene u takvim okolnostima ima da šuti.
Ogromna većina bračnih parova šuti, čuvaju svoju porodičnu zajednicu, svoju ljubav, a nacionalno se ne izjašnjavaju nikako. Ima takvih porodica mnogo, također ima mnogo ljudi kojima je ovo naše društvo podijeljeno na tri nacije dozlogrdilo. A koji su i od države ignorisani. To je poveća grupa u ovoj državi koja nema nikakva prava.
Da imam ambiciju postati član državnog Predsjedništva, nemam nikakve šanse, jer se tu biraju samo Bošnjak, Srbin i Hrvat. A tako je u cjelokupnoj političkoj upravi, samo se još u zakonima i pravilnicima ponegdje dodaje i "ostali". A to se misli na pripadnike ostalih nacija, a nikako na one koji nisu ni u jednoj naciji.
I dolazimo do ključnog momenta. Ako čovjek slobodnim izborom neće da bude pripadnik nijedne nacije osuđuje sebe na izgon iz društva. Velika većina naših zakona je diskriminatorska prema manjini koju veoma malo interesuje nacija. Nego se ljudi prisiljavaju da uđu u torove. Tako se naš državni kolač (ako je uopšte kolač) dijeli između tri konstitutivna naroda, "ostalima" koja mrvica, a onima što gledaju svoja posla, što se ne upliću u nacionalna kola - ništa!
Pa se mislim: mogu li ja tužiti državu što sam po svim zakonima, i po svemogućoj praksi, diskriminisan? Samo zato što sam slobodan da biram.