Od kada nam vize više nisu potrebne sve više ljudi sa kojima se susrećem razgovara o inostranstvu. Teme se uglavnom odnose na utiske kakav je život gore, kako je kod njih, te šta imaju, a šta nemaju. U fokusu su oni, inostranci. A iza toga, nekako na drugom mjestu, onako krišom u sjenci, leže razlupane predrasude. Naše o nama.
Prvo pitanje što naš čovjek postavi, recimo u Belgiji, je: "Koliko vi imate stanovnika? A kolika vam je površina zemlje?" Ove geostrateške informacije nisu česte u razgovoru gore. Izuzev kad u razgovoru ne učestvuju "naši". Mi, u stvari, podsvjesno mjerimo kako bi to bilo da se uhvatimo u koštac sa Belgijancima... Još da je tu Miroslav Lazanski da nam da tabelu odnosa broja njihovih/naših tekova, aviona, topova i vojnika. S tim potvrđujemo glavnu svoju osobinu. Ratnički narodi. Predrasuda prva.
Onda se bavimo stanjem borbenog morala stanovništva: "Mi smo ljepši od njih." Druga.
"Više možemo popiti od njih." Treća. "Sigurno je dosadan život ovdje kad nema problema." Četvrta predrasuda. "Ova njihova hrana nije zdrava kao naša." Peta. Za početak dosta.
Konkretno rečeno, mi tražimo svoje prednosti u odnosu na stranca. Nismo spremni na ravnopravnost. Već na našu dominaciju. Nju crpimo iz svojih vrijednosti.
Koje su to naše vrijednosti? Gdje smo mi to u prednosti u odnosu na druge? Šta je to autentično naše?
Da bismo došli do odgovora treba da krenemo od početka. Činjenica je da sva tri konstitutivna naroda u BiH imaju zajednički korijen. Sve varijacije na temu se javljaju u vijekovima poslije. Zato me zanima ta osnova. Sloveni.
Znamo kako nas vide naši savremenici. Ne treba to da ponavljamo. Zato hajde da zaronimo u istoriju i da vidimo kako su nas vidjeli savremenici naših početaka na ovim prostorima.
Možda utvrdimo da se njihovi izvještaji poklapaju sa ovim danas i da tu ima neka vertikala. Tajna veza. Za sve nas.
Uzeću prvu predrasudu. Ratnički narodi.
Naredni citirani spisi datiraju iz VI i VII vijeka naše ere.
Evo, recimo, kako nas vidi Prokopije iz Cezareje, vizantijski književnik i jedan od najvećih vizantijskih istoriografa. On kaže o našem, slovenskom ratništvu: "Njihovi odredi nemaju dovoljno izdržljivosti, veštine i discipline da se bore sa pravom vojskom; u gorama su oni slobodniji, jer tamo redovne čete, naročito konjaninčke, teže manevrišu, a i inicijativa za borbu uslovljena je više od pribranosti pojedinaca." Ovu doktrinu smo često koristili i ona se pokazala veoma efikasnom u hajdučkom vojevanju, dok je zlatne dane doživjela u NOB-u 1941 - 1945. godine.
Zatim, u priručniku za generale vizantijske vojske, "Strategikonu", navedeno je kako smo ratovali: "Kad se dogodi da se usude upustiti u pravu bitku, zajedno vičući krenu se malo napred, pa ako se protivnici poplaše od njihove vike napadaju svom žestinom. A ako ne, beže natrag, ne žureći da se izbliza sukobe sa snagom svog neprijatelja."
Zvuči poznato? Hm... Dovoljno predrasuda. Ne bih da se zamjeram....
Današnje stanje naših država na Balkanu se može definisati i ovom izjavom Pseudo Mavrikija, tvorca "Strategikona". On veli: "Žive bez vlasti, u međusobnoj su mržnji i ne poznaju reda... Kod njih radi razlika shvatanja, pa ili se ne slože ili ako se i slože ipak drugi prekoračuju brzo ono što se odredi, pošto su svi strasno jedni protiv drugih i pošto niko nije voljan da ustupi drugom." Možda je ovo konstanta što prati naš društveno-politički život kroz vijekove?
Idemo dalje. A na čemu nam to zavide ondašnji strani plaćenici? Vizantijci kažu da je to demokratija, ljubav za slobodom i gostoprimstvo. Nevjerovatno, ali istinito.
Prokopije o našoj demokratiji kaže: "Ovim plemenima ne vlada jedan čovjek, nego od starine žive u demokratiji." Spominje se običajno pravo. Naime, sakupljali su se predstavnici rodova na svoje redovne ili vanredne zborove za rješavanje raznih pitanja. Ne znamo kakvi su demokratski mehanizmi to bili. Ali znamo da su imali svoje zborove na kojima su odlučivali bez bojazni od privremene suspenzije svoje oduke od strane jednog čovjeka. I ko kaže da je srednji vijek, u našem slučaju, nešto nazadno?
S druge strane, Mavrikijev spis govori o odnosu Slovena ka ličnoj i narodnoj slobodi. Odgovor Slovena na ultimatum da se stave pod avarsku vlast glasi: "Kakav je to čovek koga greju sunčevi zraci, koji će učiniti da se mi pokorimo?" On, takođe, navodi da se Sloveni "nikako ne daju u ropstvo ili podaništvo, a naročito u svojoj zemlji."
Za demokratiju i slobodoljublje ste možda i čuli. Ali gostoprimstvo često biva ostavljeno po strani i zaboravljeno. Po tome smo posebni. Od davnina.
Pseudo Mavrikije navodi da Sloveni "strance čuvajući provode iz mesta u mesto gde im ustreba, pa, ako se nebrižljivošću ugostitelja dogodi da stranac nastrada, napadne na ugostitelja onaj što mu ga je predao, po dužnom običaju da osveti stranca."
Ostaje pitanje koliko smo mi zaista Sloveni? U međuvjekovnom vremenu se jesu neke stvari promijenile, ali stabilna natpolovična većina je ostala ista. Sloveni jesmo. Tajna veza za sve nas postoji. Očigledno. A koliko ćemo biti Sloveni i dalje? To sad zavisi od našeg odnosa prema sebi samima. I od odgovora kad ćemo da se suočimo sa svojim manama i vrlinama? Da cijenimo sebe? Hoćemo li uspjeti da volimo sebe kao što to rade drugi? Bez skromnosti i bez predrasuda.
Budimo ono što jesmo. Sloveni. Bijelci. Slobodni strijelci. Za svaki slučaj, ipak, samo svoji.