Hrvatski premijer otišao je u Brazil na Svjetsko nogometno prvenstvo pa je čistka u SDP-u privremeno obustavljena. Prema znakovima koji se uočavaju u prirodi - konfiguraciji oblaka, letu tetrijeba, položaju mahovine - lako je predvidjeti da će iduća runda biti likvidacija zagrebačke partijske organizacije.
Prvi udarac već je pao - smijenjen je ministar zdravlja Rajko Ostojić. Osim Bandića, bio je najpopularniji političar u Zagrebu - ugodan tip, liječnik od karijere, on je godinama s kolegom Paladinom, velikim kirurgom za mozak, upravljao naprednom kliničkom bolnicom "Rebro". Vječno okružen ljudima koji su mu na ulici prilazili, bio je omiljen, simpatičan tip otvorenog, normalnog Dalmatinca koji razumije dinamiku gradskog foruma. Svi su se pitali - zašto nam i predsjednik stranke nije ovakav? Zašto njega nitko ne viđa u centru grada, na premijerama i na društvenim događajima gdje se u našem malom gradu ljudi javno predstavljaju? Čak je i Tuđman nedjeljom ritualno pio kavu na Jelačić-placu, dok su naokolo diskretno stajali trokrilni tipovi s federom u uhu. Istodobno, Šušak bi u nekakvom prostačkom ljetnom, svijetlom odijelu sjedio u susjednoj hercegovačkoj kavani okružen Hercegovcima, uglednim švercerima, biznismenima i ostalim polusvijetom. Ljudi su se ponašali u skladu s malograđanskim duhom sredine, trudeći se da se uklope, kao što se čak i Miljenko Jergović na svoj sociopatski način nastoji uklopiti, zajedno s bradom nalik na pčelinju košnicu, koju nosi da utvrdi svoju autorsku poziciju jurodivog pisca produbljene balkanske osjetilnosti. Ali, Zoran Milanović uvijek se skrivao, izbjegavao ljude jer je, zapravo, kompleksaš, pa svih mora zabljesnuti, nametnuti se tako da bude sve po njegovom, ili nikako. Svoju reputaciju - on je enfant terrible - neće valjda ugrožavati time da pristojno sasluša što mu netko govori, kao što zahtijevaju običaji kod stola, čega se ne pridržava ni kad je na televiziji. Jedna nesimpatična i priglupa novinarka stekla je ugled njegove političke žrtve samim tim što ju je na televiziji izložio svojim manirima.
Zoran Milanović uvijek se skrivao, izbjegavao ljude jer je, zapravo, kompleksaš, pa svih mora zabljesnuti, nametnuti se tako da bude sve po njegovom, ili nikako
Uvijek u središtu svakog okupljanja, Rajko je i na posljednjim stranačkim izborima jako dobro prošao prilikom izbora u partijsko Predsjedništvo. Sam Milanović dobio je većinu s kojom bi i Kim Il Sung bio zadovoljan, ali zato jer su izbori za predsjednika provedeni kimilsungovskom tehnologijom. Zoki je zabranio da se makar i formalno ističe protukandidat, rekavši da ga poslije izborne pobjede nije imao ni kancelar Schroeder. Tada su esdepeovci pokazali kako će se ubuduće ponašati i što zapravo misle - nikad jedno u skladu s drugim. Bez obzira na sve, podržavat će rukovodstvo jer ono znači vlast, ali, istodobno, pokosili su sve kandidate za Predsjedništvo koje je istakao Milanović i odabrali upravo one za koje se znalo da imaju ambicija da mu se malo otmu. No, ako su mislili da će on prijeći preko tog javnog poniženja, prevarili su se. Zoki je teško zlopamtilo i jedino gleda kako da se osveti, a ljude dijeli na dvije vrste: na one kojih se boji i one koje prezire. Tada je stranka kolektivno zaslužila njegov prezir - prestao ih se bojati - pa je odlučio da ih uništi, raznese, usitni u papar i rastavi na atome.
Prvo je udario ondje gdje je akumulirana stranačka moć. Ondje gdje se i na tom kongresu iz pozadine kadroviralo protivno njegovim željama - nasrnuo je na frakcije. Postoje dvije, jedna je riječka, druga zagrebačka. Prvu je stvorio Linić, drugu Bandić, ali Bandić je zatim napustio stranku i odnio veći dio te moći sa sobom.
Nominalnog šefa zagrebačke organizacije Davora Bernardića Zoki je odmah natjerao da odstupi s mjesta kandidata za gradonačelnika na lokalnim izborima. Pritisak na toga lidera esdepeovaca, mladog, visokog dečka koji dobro nosi odijela i dobro se smije, a ima i svoju vlastitu komunalnu mafiju, izvršen je preko novina - svakog dana odabrani novinari napadali su Bernija kojega Milanović ne podnosi jer je društven kao i Rajko, a osim toga Zokiju izgleda kao mlađa, poboljšana verzija njega samoga, znači - moguća konkurencija. Ako je Berni i imao kakve izglede protiv Bandića, uništila mu ih je kampanja vlastitog šefa, koji je zatim natjerao Rajka da preuzme nominaciju jer je bilo jasno da će izgubiti izbore. Kad se to i dogodilo, Zoki ga je u istim novinama, preko istih svojih ljudi stao rušiti kao ministra zdravstva. I naposlijetku ga je smijenio pa Ostojić odlazi iz Vlade ponižen i uništen, a čak se i sa svojim doktorima, uključujući Paladina, posvadio jer je radio za vlast, a ne za vlastitu cehovsku grupaciju. Pritom Vlada nije ništa napravila, nego je sve pogoršala i svih ispunila ogorčenjem, za što ne može biti kriv samo Rajko, nego prije svega lik koji cijelu družinu ekspresno vodi u propast.
Budući da i članovi SDP-a to sad vide kao i svi ostali, malko su se usplahirili, ali to komešanje ne sluti na pobunu jer su svi ti ljudi i selektirani po tome što su prikladni jedino za kolektivno djelovanje. Osim toga, kako da se grupiraju kad, evidentno, nemaju ideologiju ili bilo kakvo programsko usmjerenje, nego funkcioniraju kao skupina birokrata s instinktom za samoodržanje?
Riječka frakcija pritom je puno više i puno manje od frakcije SDP-a: bila je utvrda bivšeg stranačkog moćnika Slavka Linića, "riječkog Fikreta Abdića", kojega je Milanović smijenio bez vidljivog naprezanja. Tko god bi na Zokijevu mjestu malo kalkulirao, zaključio bi da se taj potez ne isplati jer je Slavko vindiktivan i dobro povezan, duboko ukorijenjen u partiju. No, kako je Milanović zaključio da ga se to savršeno ne tiče jer ih ionako sve želi razjuriti prije nego sam s njima propadne, lako se odlučio, pustio svoje novinare s lanca, i uskoro je Linić bio u jadnom položaju da se poziva na bivše zasluge i priziva drugove iz organizacije u pomoć, dok oni od njega bježe jer ga i sami smatraju nevoljom koju, da nema Zokija, sami ne bi uspjeli riješiti. Pa su mu davali mlaku podršku, tek toliko da razljute Milanovića, što su sigurno i uspjeli, pa kazna slijedi.
Rezervni šef Riječana, župan Komadina, oglasio se govoreći da je spreman stati na čelo stranke i postati premijer. Problem je u tome što on ne može dobiti izbore ni za kućni savjet
Rezervni šef Riječana, župan Komadina, oglasio se govoreći da je spreman stati na čelo stranke i postati premijer. Problem je u tome što on ne može dobiti izbore ni za kućni savjet, a ne bi ga izabrali čak ni u stranci jer bi tu, da se sada glasa, pobijedio podjednako nesposobni Picula, koji je sam izgubio izbore za Veliku Goricu, gdje je bio gradonačelnik. Picula nije čovjek koji može svariti veliki zalogaj, pa je možda trebao krenuti od neke male Gorice, i to u svom dalmatinskom kamenjaru, gdje ga partijci podržavaju, iako ondje, u Zadru i Šibeniku, ne dobivaju ni glasove sve šire rodbine. Piculina je izborna jedinica zapravo Bruxelles, gdje se uvalio u Europarlament, pa sad gleda kako da se pozicionira u "SDP poslije Zokija". Ali, veliko je pitanje da li će i poslije Fukušime biti Fukušima.
Tupi birokrati misle, primjerice, da je "riječka frakcija" institucija te da je, s odlaskom Slavkovim, na njenom čelu upražnjeno neko mjesto. U stvari, u Rijeci bez Linića nema nikoga i ničega. On svoj partijski autoritet nije donio u Rijeku iz Zagreba ili stranke, nego obrnuto. Vladao je kao polunezavisni feudalac, ali personalno, a ne institucionalno. Samostalnost je stekao onako kako se ona jedino i zadobiva: drskim nametanjem vlastitih kombinacija koje su, u doba tuđmanizma i vladavine HDZ-a, naravno, bile podudarnog karaktera, čista politička patronaža. Sva sredstva koja stoje na raspolaganju lokalnoj vlasti, a zatim i onoj nacionalnoj u trenucima kad bi SDP došao na Vladu, Linić je koristio da investira u ljude koji su za nj u Rijeci držali moć i novac. Za sebe i za njega, a ne za bilo kojeg stranačkog apartčika koji bi ga rado naslijedio.