U Majin rodni grad Čačak stigli smo kasno u noć, 10. decembra, nakon deset i po sati vožnje autobusima. Bili smo mrtvi umorni, ali vremena za odmor nije bilo puno.
Već narednog dana, ujutro, u holu Gimnazije u ovom gradu otvorena je izložba fotografija "Uzbekistan - četiri koraka na putu svile" profesora ove škole Dejana Krunića. Krunić je zajedno sa još trojicom svojih prijatelja krajem aprila i početkom maja ove godine boravio 10 dana u Uzbekistanu, i očaran ljepotom ove srednjoazijske zemlje i toplinom njenih ljudi, koje pored Uzbeka čini i konglomerat raznih naroda, napravio je 32 umjetničke fotografije.
Svaka fotografija praćena je citatima Sadija Širazija, Hafiza i Rumija. Obišli su Taškent, Samarkand, Buharu i Hivu, stare gradove na drevnom putu svile. Samarkand je inače obilježio čuveni vladar iz 14. i 15. vijeka Timur, nama najpoznatiji po bici kod Angore (današnje Ankare) u kojoj je porazio turskog sultana Bajazita. (Na Bajazitovoj strani evropsku vojsku predvodio je despot Stefan Lazarević. Po povratku iz boja Stefan je posjetio Carigrad, kada je i dobio titulu despota, a Srbija je obnovljena kao despotovina.) Uzbekistan je mnogo uložio posljednjih decenija u obnovu ovih starih gradova, bisera svjetske baštine, koji ponovo sijaju starim sjajem.
Profesor Krunić danas je pred penzijom, požalio nam se i na zdravlje, ali na početku svoje profesorske misije bio je razredni starješina moje supruge Maje, pa su se i evocirale uspomene na Majine školske dane, kada je ona već gradila materijal za svoju prvu zbirku poezije.
Ipak, vrhunac dana uslijedio je kasnije, u večernjim satima, u Kulturnom centru Čačka. Dočekala nas je izuzetno srdačna Verica Kovačević, urednica Kulturno-obrazovnog i književnog programa Kulturnog centra. Iskrenu i veliku podršku Verica ima od njene prethodnice na tom mjestu, ugledne srpske spisateljice Milkice Miletić, koja je svojim ličnim prijateljstvom uvezala trojicu učesnika večeri humora i satire Dragutina Minića Karla, Vanju Bulića i potpisnika ovih redova.
Dragutin Minić spada u sam vrh srpske satire. Autor je desetina knjiga aforizama i kratkih satiričnih priča i dobitnik svih najznačajnijih priznanja u svijetu satire. Životni put započeo je prije 82 godine u Kruševcu, radni vijek proveo je u "Politikinoj" kući kao urednik i pomoćnik urednika više "Politikinih" izdanja, a danas je u penziji. Ipak, uređuje poznatu rubriku "Satirikon" u najstarijem dnevnom listu na Balkanu. Saznali smo od Minića, čija majka je bila Čačanka, da svoj nadimak Karlo, pod kojim je postao prepoznatljiv u svijetu satire, duguje svojoj profesorki njemačkog jezika, koja je njegovo ime Dragutin tako prevela na njemački.
Za Vanju Bulića zaista nije potrebno trošiti riječi, poznati književnik, novinar, urednik, televizijski voditelj. Rođen je u Kumanovu 1947, ali izgleda barem 10 do 15 godina mlađe. Plijeni svojim prepoznatljivim šarmom, mladalačkom energijom i neposrednošću. Pomenućemo samo neke njegove knjige: "Kako sam gajio blizance", "Tunel - Lepa sela lepo gore", "Ratna sreća", "Vrele usne", "Simeonov pečat", "Jovanovo zaveštanje", "Muškarac u izvesnim godinama", "Sinajski testament". Čačanskoj publici predstavio se satiričnim pričama iz knjige "Rupe u glavi", za koju je dobio nagradu "Radoje Domanović".
Karlo i Vanja su kućni prijatelji, dok se Karlo i ja poznajemo iz svijeta satire i kroz saradnju u "Politikinom" "Satirikonu". Ispostavilo se da su i Vanji odranije poznati moji aforizmi, objavljeni u dnevnoj štampi u Srbiji. Prisjetio se i aforizma iz "Danasa" o litijumu, koji je podigao prašinu u Srbiji i zbog kog me srpska ministarka Dubravka Đedović Handanović označila kao pripadnika antilitijumske kampanje u Srbiji, i to kao vrhunac te kampanje, prozvala me u Skupštini Srbije, te "sporni" aforizam, i to nepotpun, čitala poslanicima, ali i građanima Srbije u televizijskom prenosu. (Nakon njenog prozivanja podršku su mi pružili nezavisni mediji u Srbiji, dio kolega satiričara iz Srbije, kao i dio intelektualaca, ali me je iskreno razočarala "preglasna" tišina s ove strane Drine.)
U Velikoj sali Kulturnog centra gostovalo je Beogradsko dramsko pozorište, te je donekle postojao strah domaćina da će nam ukrasti publiku. Naše književno veče održano je u sali Naučno-tehnološkog parka i prevazišlo je sva očekivanja. U dvorani u kojoj je 50 stolica organizatori su, iznenađeni ogromnim odzivom publike, iz podruma unijeli još dvaput toliko stolica da bi smjestili svih 150 duša željnih zdravog humora i otrežnjujuće satire.
Pozdravnu riječ imala je Verica Kovačević. Istakla je da je godinu najbolje završiti zdravim humorom, jer "Smeh je otrov za strah", kako i jeste bio moto naše večeri.
Karlo se predstavio svojim kratkim pričama i aforizmima, Vanja je nastupio svojim pričama iz već pomenute knjige, a ja sam pred publiku izašao najatraktivnijom formom satire - aforizmima. Publika je istinski uživala i učesnike nagrađivala salvama smijeha i aplauza. A i danima kasnije Maji i meni prilazili su nepoznati ljudi i čestitali na divnoj, uspješnoj večeri. ("Ja sam onaj iz zadnjeg reda što se neprekidno smejao", zapamtio sam jedan od komentara.)
Na kraju programa Karlo se našalio s publikom da sve što smo govorili ostane među nama i da se ne širi dalje, Vanja je zaključio da je bilo dosta dobrog humora, ali da je dominirala oštra satira. (Dodao bih da je to i logično s obzirom na momenat u kom živimo i aktuelna dešavanja.) Umjesto moje završne riječi, mikrofon je kao pravo iznenađenje večeri uzela moja supruga Maja i odrecitovala jednu njenu satiričnu pjesmu o Čačku, svom rodnom gradu, za koju je dobila buran aplauz.
Uspješno književno veče imalo je i svoj epilog u obližnjem restoranu, uz bogatu trpezu i ugodan razgovor sa našim domaćinima i gostima iz Beograda.
Za kraj bih dodao da su Karlo i Vanja, na moj upit da gostuju u Banjaluci, reagovali sa oduševljenjem, uz jedini "uslov" da je potreban poziv. Pa zato, neka ovaj tekst bude i poziv organizatorima kulturnih dešavanja u Banjaluci, a i šire, da pozovemo ovu dvojicu izuzetnih autora i u naš grad.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
