Milorad Dodik je drugi put došao na vlast 28. februara 2006. godine, kada mu je premijerski mandat povjerio tadašnji predsjednik Srpske i lider SDS-a Dragan Čavić, a podršku u Narodnoj skupštini dao PDP, na čijem čelu je tada bio Mladen Ivanić, ali i poslanici SDA, Stranke za BiH i drugih bošnjačkih stranaka.
Ne želim da idem u dalju istoriju i period prvog Dodikovog mandata, kada je tadašnji SFOR svojim vozilom, a ne helikopterom, kako se to skoro tri decenije pogrešno tvrdi, dovezao tadašnjeg poslanika Stranke za BiH Franju Majdandžića i obezbijedio neophodni 42. glas "dašku svježeg vjetra na Balkanu", kako je Dodika nazvala tadašnja američka državna sekretarka Medlin Olbrajt.
Dakle, ne vraćajući se na njegov prvi premijerski mandat i period kada je bio multietnički i probosanski orijentisan, podsjetiću samo na situaciju koja ga je zatekla u februaru 2006. godine. Ukratko, došao je na neispražnjenu kasu, Dragan Čavić mu je izvještajem kontroverzne komisije skinuo s vrata teret Srebrenice, svi su znali da dva najpoznatija haška optuženika Radovan Karadžić i Ratko Mladić nisu u Republici Srpskoj, tako da nije za vratom imao ni problem nesaradnje sa Haškim tribunalom. Ukratko, imao je relaksiranu situaciju i otvorenu mogućnost da Republiku Srpsku povede kojim god želi putem.
Kada je u februaru 2007. godine od privatizacije "Telekoma" (koju je, uzgred rečeno, pripremila prethodna vlada Pere Bukejlovića i ministarke finansija Svetlane Cenić) dobio 636 miliona evra, što je tada bilo skoro budžet na budžet, imao je otvoren put da postane novi srpski vožd.
Dvije decenije kasnije, ne samo da nije postao vožd, nego nije više ni na kakvoj funkciji, osim na mjestu predsjednika SNSD-a, ali i to bi moglo doći u pitanje. Republika Srpska nije ni korak bliže samostalnosti kojom je cijelo to vrijeme punio uši biračima i dobijao njihovu podršku, a o njenom ekonomskom statusu, umjesto podataka o neprezaduženosti koji jesu tačni, ali nemaju preveliki značaj, mnogo bolje govore podaci o stanju u javnim preduzećima koje vlast bezuspješno pokušava prikriti.
Međutim, mnogo gora od ekonomske je politička situacija u kojoj se nalazi Republika Srpska. Njene institucije nikada nisu bile u težoj situaciji, a nije prestrogo reći da praktično i ne postoje. Zašto? Zato što predsjednika Republike Srpske nemamo (onaj mali iz HDZ-a se ne računa), pod znakom pitanja je i legalitet Vlade, a Narodna skupština se prije dva dana popišala sama po sebi do te mjere da se to pristojnom čovjeku gadi.
Nedavno, nakon što je Milorad Dodik otišao u Sud BiH i dao mu pečat legitimiteta, iako je prije toga Narodna skupština donijela zakon o neprimjenjivanju presuda tog suda, napisao sam da se on popišao po Skupštini i da "niko više nema razloga da najviši zakonodavni organ Republike Srpske ubuduće doživljava kao ozbiljnu instituciju, a kamoli da eventualne deklaracije, rezolucije ili neke druge akte o samostalnosti uzima kao relevantne".
Poslanici skupštinske većine su to prije dva dana potvrdili na najdirektniji način kada su polizali sve što su popljuvali prije samo mjesec dana. Tvrdnje i obrazloženja perjanica SNSD-a da će ta stranka, iako to ne želi, izaći na prijevremene izbore zato što će izaći i opozicija do te mjere vrijeđaju zdrav razum i predstavljaju takav bezobrazluk da ne postoji tako sočna psovka kakvu zaslužuju. Sve što su juče govorili, znalo se i prije mjesec dana, tako da sve što su rekli pravdajući svoju krajnju nedosljednost predstavlja brutalno vrijeđanje inteligencije i krajnje ponižavanje republičkog parlamenta.
Da ne okolišam, za to što nemamo predsjednika (onaj mali iz HDZ-a se ne računa), za to što imamo Vladu sumnjivog legitimiteta i nesumnjivo nesposobnih ministara, za to što veći politički kredibilitet od Narodne skupštine ima cirkus koji ovih dana gostuje u Banjaluci i za to što imamo opoziciju kakvu bi svaka vlast poželjela kriv je onaj ko je na vrhu vlasti punih 20 godina.
Elem, od svega nabrojanog što ostaje kao njegov politički amanet, gore je samo to što kao amanet ostaje Ustavni sud BiH bez srpskih sudija, a najgore će biti ako u svom potpuno upitnom kapacitetu ostane i Kristijan Šmit. Ako ne ostane i ako ga Dodik povuče za sobom, mirne duše ću napisati "vrati se, Mile, sve ti je oprošteno".
A ako ostane Šmit u amanet, onda je šest godina zabrane malo.
P.S. Sud BiH je svoj antisrpski karakter pokazao kada je oslobodio Nasera Orića, a ne kada je osudio Milorada Dodika. Da je tad urađeno šta je trebalo, druge bi se pjesme danas pjevale.