Ne pada sneg da pokrije breg nego da svaka zverka ostavi svoj trag - kaže poznata narodna poslovica. Iako u Gruziji ovih dana nije bilo snega, mnoge ''zverke'' su u njoj ostavile svoj trag, uključujući i Rusiju, koja je pre nekoliko dana priznala njene otcepljene pokrajine Abhaziju i Južnu Osetiju baš kao što su SAD i EU nedavno priznale KiM.
Pošto su prethodno napale Srbiju da bi Albance spasle od genocida. Zato je i Ruska intervencija imala isti cilj - humanitarni - i zato je i ona baš kao i SAD i EU izjavila da čin priznanja nezavisnosti Osetije i Abhazije nije protivan međunarodnom pravu jer su i Abhazija i Osetija baš kao i KiM, poseban slučaj. Doduše Rusi nisu bili cinični kao Amerikanci pa njihova akcija nije bila ni milosrdna ni anđeoska, ako je uopšte imala neki naziv, ali je sve ostalo bilo isto! I postupci i retorika!
I sve to je uradila Rusija, koja je do juče osuđivala ovakve postupke SAD, njene oružane intervencije i mešanje u unutrašnje stvari suverenih država. Koja je pružala punu podršku Srbiji u njenoj borbi za očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta... Koja je insistirala na poštovanju Povelje UN i međunarodnog prava iz čisto principijelnih razloga, brinući za bratsku Srbiju i međunarodni poredak, a ne zbog bilo kakve političke ili ekonomske koristi. A onda je ''pao sneg'' i pokazao da je sve to bila laž.
Rusija je, dakle, u Gruziji uradila sve ono što su SAD uradile na KiM i time po ko zna koji put pokazala da svet ne počiva na međunarodnom pravu i pravdi već na interesima, koji se ostvaruju golom i brutalnom silom. Kao i da u igrama velikih uvek gube samo oni mali! Pošto je zahvaljujući Putinu, stala na noge i ojačala i politički i ekonomski, ali i vojno, Rusija je kao ozbiljna država koja zna šta su njeni strateški ciljevi i interesi, procenila da je sada idealno vreme za njihovo ostvarivanje. A pošto ona u Evropi odavno nema nikakve interese, a za Kosovo brine ''ko za lanjski sneg'', Gruzija se pokazala kao idealan izbor u ovom trenutku, što je potvrdila i reakcija SAD.
Koja je bila gotovo nikakva odnosno retorička i ''kozmetička''. Koju su činile nezvanične najave bojkota Zimskih olimpijskih igara, koje će se održati u Rusiji za nekoliko godina(!!??), blokiranja ulaska Rusije u Svetsku trgovinsku organizaciju, izbacivanja Rusije iz organizacije G8 i preispitivanje njenog odnosa sa NATO paktom. A da li će zbog ovog sukobljavanja Rusije i SAD doći do III svetskog rata? Zbog Južne Osetije i Abhazije, koje zajedno imaju 300.000 stanovnika? Ma šta vam pada na pamet. A i zašto bi? Rusija je zadovoljna jer je konačno pokazala i svojim građanima, ali i svetu, da iako nije svetska sila kao nekada, nije ni Jelcinova Rusija na kolenima, već ozbiljna država koja zna šta hoće i šta može. Koja štiti svoje granice, svoje interese i svoje građane u susednim državama.
A da se ne lažemo i SAD imaju više nego dovoljno razloga da budu zadovoljne. Pogotovo ako shvatite da one svoj tehnološki razvoj i vladavinu svetom uglavnom baziraju na proizvodnji naoružanja i vojne opreme i njihovoj prodaji zemljama koje veštim političkim igrama uvlače najčešće u besmislene i nepotrebne lokalne građanske ili verske ratove i sukobe. A nejake, nedemokratske, višenacionalne države, opterećene nerešenim teritorijalnim, verskim ili manjinskim problemima poput Gruzije, su idealne za ostvarivanje ovakvih ciljeva. Zato im njihovi ''saveznici'', velike i moćne Sjedinjene Države pomažu da reše svoje probleme. A to košta i zato je vojni budžet Gruzije ne tako davno iznosio manje od milijardu dolara, a danas je, ako me sećanje dobro služi, oko 57 milijardi! U odnosu na ruskih 37, malo li je?
Pa pošto se Rusija nije previše uzbudila zbog nezavisnosti KiM i pošto je ''progutala'' postavljanje američkih radara i raketnih sistema u Češkoj i Poljskoj, pošto je još kooperativna u Avganistanu i oprezna i uzdržana u odnosima sa Iranom, data joj je prilika da se isprsi u Gruziji. Protiv čega SAD očigledno nisu imale ništa protiv jer im je od neke Osetije i Abhazije važnije da ovo područje i dalje ostane krizno i da nejaki i naivni predsednik Sakašvili shvati da u sukobu sa Rusijom bez pomoći SAD nema baš nikakve šanse. Da im i dalje bude poslušan i lojalan i da iz godine u godinu povećava Gruzijski vojni budžet. Da desetine milijardi dolara ne ulaže u razvoj svoje zemlje već u naoružanje i tako umesto svojih građana usrećuje SAD i njene kompanije koje se bave proizvodnjom oružja. A i samu američku administraciju, koja će zbog situacije u Iraku, Iranu, Avganistanu, Gruziji i ko zna gde, lakše ubeđivati Kongres da još jednom poveća ionako previsok budžet za odbranu i bezbednost, a sve u cilju zaštite demokratije i američkih interesa!
Ali, osim ovih geostrateških aspekata, nedavna dešavanja u Gruziji imaju i onaj unutrašnjopolitički, i to ne samo u Gruziji i svim ostalim državama involviranim u ovu krizu, već i u Srbiji zbog čestih i nimalo slučajnih poređenja Abhazije i Osetije sa Kosovom. Međutim, umesto da nakon priznanja nezavisnosti ovih gruzijskih pokrajina od strane Rusije, konačno ''progledamo'', da se osvestimo i da shvatimo da nam Rusi nisu nikakva braća, ni saveznici, ni prijatelji, da su nas ponovo iskoristili u svojim strateškim igrama sa SAD i da javno i nedvosmisleno kažemo, da je priznanje nezavisnosti Južne Osetije i Abhazije podjednako nezakonito kao i priznavanje nezavisnosti KiM i da oba čina predstavljaju, nedopustivo kršenje međunarodnog prava, jer ćemo tako najbolje zaštiti svoje interese, reakcije naših opozicionih političara, eksperata i analitičara, ali i zvaničnika, su bile očekivano populističke, emotivne, nemušte, pa i diletantske. Pogotovo one u kojima se tvrdi da je sve to dobro za nas i naša nastojanja da ''spasemo'' Kosovo. I svodile se uglavnom na odobravanje ruskog postupka i zlurado radovanje, zbog ostvarivanja naših upozorenja upućenih SAD i EU, da će priznavanje nezavisnosti KiM dovesti do ''domino efekta'' i lančane reakcije i u drugim delovima sveta. A sve to i dalje zarad neke imaginarne političke i ekonomske koristi, koju ćemo imati od Rusije koja nam je i ovim činom još jednom direktno i brutalno pokazala, da su joj Abhazija i Osetija bliže i važnije ne samo od Srbije i Kosova već i od međunarodnog prava i sudbine UN.
A ako se ikada osvesti i ''progleda'', Srbija će utehu zbog izneverene i neuzvraćene ljubavi prema Rusiji, moći da nađe u Džeju i njegovoj pesmi ''...ugasila si me kao zadnju cigaretu, zgazila si me kao da sam list na vetru... srušila si me k'o oluja staru kuću, ostavila me da propadam u bespuću... a ja naivan, mislio sam da me voliš i da sam ti preko potreban!''