Rezultati upravo završenih parlamentarnih izbora u Republici Hrvatskoj neće se ni na koji način bitnije reflektirati na stanje u Bosni i Hercegovini. Ništa se ne bi novo prema Bosni desilo i da je pobijedio SDP, kao što nam ništa ne znači ni to što je osiguran kontinuitet politike HDZ-a.
Te dvije jake stranke postale su samo jače. Jedini rezultat izbora je stranačko okrupnjavanje kroz izborni neuspjeh niza malih stranaka i kristalizirano političko polariziranje na, uvjetno rečeno, snage socijalnog interesa i stranke narodnog jedinstva.
Zašto kažemo uvjetno rečeno? Zato što se jedna socijaldemokratska vlada bivšeg premijera Račana u dokazivanju svog hrvatstva prema Bosni i bosanskim pravima i interesima pokazivala više puta tvrđom i nacionalističkijom od same navodno desne i nacionalističke vlade HDZ-a. Naravno, reći će se da je jedinstvena spoljna politika odlika stabilne države, a kako to jeste dijelom tako nebitno je koja opcija tom uređenom državom vlada. Ono što je ipak bitnije jesu male kvalitativne političke i ideološke razlike između tih na prvi pogled isključujućih koncepata, koncepta socijalizma i nacionalizma. I to je ono što je postalo problem kod nas u Bosni. Danas sam socijalista, sutra nacionalista, bitno je da sam na vlasti, samo glasajte za mene. Navali, narode!
Nekada su te razlike bile jasne i prepoznatljive s predvidljivim rezultatima i konsekvencama. Danas toga nema. Nije dovoljno reći da su nekada ideje oblikovale ljude, a da danas vlastiti sebični interesi i pohlepa oblikuju ideje. To je nezasito pragmatično i neetično. Šta je s politikom kao idejom oblikovanja svijeta dobrim, lijepim i istinitim. Pripadanje određenoj ideji nekada je oblikovalo život, porodicu, svjetonazor, etiku i estetiku pojedinca. Bili smo dio toga, i to ne tako davno.
Ovih dana bio sam u Livnu, u gradu koji je dao 31 španskog borca. Začuđujuća je bila hrabrost i etičnost tih mladih Livnjaka koji su prije skoro sedam decenija iz te bosanske provincije otišli tamo negdje, u Španiju, da se bore za prava, dostojanstvo i slobodu ljudi koji im nisu bili, što bi rekli, niti rod nit pomozi bog. Eto, takve humanističke solidarnosti na toj političkoj razini danas nema ni u Livnu, a ni u samom svijetu. To, ipak, nije dovoljan razlog da se etički desupstancijaliziramo i da etičke zahtjeve u politici sužavamo samo na sferu vlastitog interesa, pa odatle na svoju naciju. Dok smo moralno senzitivni u unutarnacionalnim stvarima - smeta nam krađa, korupcija, eksploatacija, nepotizam, rasipanje javnog novca - dotle smo moralno indiferentni kad je u pitanju druga etnička skupina. Druge je dozvoljeno, štoviše, preporučljivo izrabljivati, pljačkati, zakidati, prevariti, pa čak i kolektivno uništiti u za to pogodnim prilikama kakve su ratne.
Ništa se na ex-jugoslavenskim prostorima nije pokazalo kraćim kao put od socijalizma do nacionalizma. Preko noći su se presvukli dresovi, obukli novi ili samo uzeli već postojeći rezervni. Bivši komunisti pokazali su se u jednom trenutku najgorim nacionalistima. Zašto? Ili smo bili loši đaci, ili smo kvarna roba, ili su te obje ideje u stvari samo jedna te ista stvar u dva različita pakovanja...; na naučnicima je da to istraže. Bilo kako bilo, većini od nas savjest nije čista i to nikome nećemo da priznamo.
Šta je sa socijaldemokratijom u Bosni danas? U Republici Srpskoj stvar je dosta jasna: Dodik je do podne socijalista, poslije podne nacionalista i stoga tako uvjerljivo pobjeđuje. U Sarajevu je situacija sasvim drukčija. Dovoljno je reći da je zabrinjavajuća i razočaravajuća. Od jedne i nekad jedinstvene socijaldemokratske stranke nastale su tri ili četiri. Niko ta unutarnja cijepanja više i ne može upratiti. Otcijepljena Socijaldemokratska unija prošlih se mjeseci unutar sebe pocijepala i sada se na sudu frakcije spore za pečat i legalitet.
Opće je mišljenje, koje je i pogrešno, da je kriza vodstva, a misli se na Lagumdžiju, osnovni razlog slabih izbornih rezultata. Borba za pozicije unutar stranaka je legitiman oblik političkog djelovanja pojedinaca i kao takva može samo biti poticajna za stvaranje konkurencijske atmosfere. Stvar, dakle, nije u pojedincima, njihovoj autoritarnosti ili nesposobnosti, već u anahronosti samih ideja koje socijaldemokrati nude. Nuđeni oblik socijaldemokratije nema konzumenata. To je samo loše prepakirani boljševizam, a to je ono što zagovarači te ideje ne mogu da vide. Novo vrijeme i novi uvjeti na političkom tržištu zahtijevaju idejni iskorak kojeg jednostavno nema.
To bi trebala biti socijaldemokracija po mjeri konkretnog bosanskoga čovjeka, našeg čovjeka od krvi i mesa, a ne neka bjelosvjetska ideologija. U Sarajevu su pojedinci pokušali kopirati Dodika, uvaliti se do bola narodu, podilaziti njegovim najnižim emocijama, ali to ni javnost ni masa nisu provarili. Taj fol jednostavno dva puta ne pali, ili ne pali isti na dva različita mjesta. Kod Bošnjaka i Hrvata je prostor nacije jednostavno tako dobro pokriven da je malo šansi da se u njega skoro penetriraju novi igrači. Za to vrijeme sirotinja se ove zime smrzava, bivši radnici polahko prevareni umiru, cijene rastu, a zemlja se privatizacijom na vlastitu korist nekih pojedinaca krčmi i hara na štetu naroda. Prostora za socijalno intonirano političko djelovanje ima i to "previše". Pa, bujrum!