Onaj koji umije da osluškuje glas naroda čuje veliko nezadovoljstvo. Naravno da političari uglavnom nemaju kontakt s masom, pa pravi životni problemi i nisu u njihovom fokusu. A ja u svojoj okolici neprestano čujem kritike stanja u kojem se nalazimo. Oni malo stariji, koji malo više pamte, prizivaju prošlost, kukaju za onim nekadašnjim vremenom, za onom vlašću, za onim rahatlukom. Uvijek kod čovjeka postoji nostalgija, u kojoj se prisjeća samo lijepih vremena, jer se čovjek sjeća sebe, mlađeg i poletnijeg.
Pa ipak, ako tu prošlost sagledamo malo objektivnije, zaista je takozvanom običnom čovjeku pružala dosta ugodnosti. Današnji vlastodršci govore kako u tom vremenu nije bilo političkih sloboda. To je u potpunosti tačno. Ali najmanje polovina stanovništva ne haje za te političke slobode jer ih uopšte politika ne zanima. Pa i to što u to bivše doba nije bilo slobode javne riječi, govorne i pisane, mnoštvu ništa ne znači. Evo sad slobodno mogu ružiti koga hoće, pa kakve koristi od toga imaju?
A zapravo nikada nije čovjek više bio sputan nego danas. Ništa se ne može učiniti na raspodjeli dobara na bogate, kojima pripada ogroman procenat, i na siromašne, koji dobijaju socijalne mrvice sa stola moćnih. U ono doba ljudi nisu strahovali da će dobiti otkaz, uglavnom im je bio zagarantovan posao. Kritičari kažu da je zbog tog prekobrojnog zapošljavanja privreda bila neefikasna. Pa eto, sada se ne vodi računa o ljudima, nego o efikasnosti i profitu, pa opet nam je privreda na koljenima. Rasprostranjena je priča kako samo konkurentnost i takmičenje u uspješnosti mogu društvo povući naprijed. I šta imamo? Svjetsku privredu u krizi, uzdrmani su najmoćniji bedemi kapitalizma - banke i monetarni sistem.
Sjećam se da sam za vrijeme Tita bio u sebi dosta kritičan na režim koji je bio restriktivan prema slobodi izražavanja. Nisam to mogao javno iskazati, ali danas bi tu neslobodu prihvatio za ovu slobodu. Jer sam danas okrenuo ploču, postao sam uvjereni socijalista. Ali u ovoj slobodnoj današnjici ne čujem da se uopšte pominje riječ socijalizam, kao da su se ljudi prepali tog pojma, kao da je zabranjeno pominjati takvo političko uređenje.
Socijalizam je najviše uspio u Švedska. Mada je ona nominalno kraljevina, sistem je tako formiran da se država i društvo brinu o svakom pojedincu. A i porezni sitem je tako napravljen da se pojedinci ne mogu bezgranično bogatiti. I tako postoji konkurencija, briga za profitom, ali ipak veća briga za čovjeka, za njegovu egzistenciju, za njegov život u cjelini.
Danas naši političari rasprodaju državna dobra i firme pod parolom da je privatno vlasništvo mnogo sigurnije nego državno, jer o onome što je opšte slabije se vodi računa, nego kada pojedinac upravlja. To je jedna floskula kojoj su skloni svi naši ekonomisti, pošto loša država loše rukovodi vlasništvom, a dobra država je u tom smislu uspješna. Osim toga, zaboravlja se da su hiljade i hiljade privatnih firmi svakog dana u Americi u stečaju. Pa gdje je tu uspješnost pojedinca?
Naši političari prodavajući društvena dobra dobijeni novac će spiskati za koju godinu, a te nekadašnje vrijednosti, u kojima je i moj udio, preći će u ruke stranaca. Šta je to drugo nego dobrovoljno prepuštanje kolonizaciji! I prodaja stranom zavojevaču bez ispaljenog metka zaštite.
Naše socijaldemokratske partije nisu baš sasvim okrenute socijalnoj pravdi. Posebno se to odnosi na onu u RS, koja koketira s nacionalizmom. A i Socijalistička partija na čelu s Petrom Đokićem ufurala se u nacionalnu priču, pa zaboravila svoju ulogu u borbi za jednakost ljudi na startnim pozicijama. Možda malo više obraća pažnju ovom segmentu politike Socijalistička partija Srbije, ali je od Miloševića do današnjih dana bila takođe okrenuta nacionalnom pitanju. Pa ne znam zašto na ovim prostorima nema jedne odista socijalističke stranke? Možda zato što je propaganda protiv socijalizma (zapravo nazivajući taj sustav komunizmom) još jaka.
Neću doživjeti da na scenu stupi režim koji se istinski bori za ljudsko dostojanstvo i socijalnu pravdu. Ovih dana gledao sam jednu reportažu s Islanda, gdje je cjelokupna država u finansijskoj propasti. Među hladnim i odmjerenim Islanđanima koji su govorili o toj krizi jedan anketirani je kazao: "Radujem se toj propasti kapitalizma.”