Hoće biti otvorena, neće biti otvorena... Sednica, mislim. Sedim, kuckam, strepim i iščekujem rezultat većanja o tome da li će javnost imati šansu da čuje tako značajan izveštaj o radu još značajnije Komisije za reviziju privatizacije, sa posebnim osvrtom na odeljak pod naslovom "Ne dirajte mi familiju, partijske i ostale drugove, političke partnere, simpatizere, mentore izvana i pritajeno članstvo", sa uvodnom tezom "Formiranje komisije u uslovima predizbornih aktivnosti i učvršćivanja vlasti", obaveznim testom "Poznavanje rodoslovnog stabla" i instrukcijama za rad "Prepoznavanje kupca".
Naravno, enciklopedija privatizacije u Republici Srpskoj, a i šire, mnogo je veća i mnogo deblja. Eto, baš neki dan rekoše kako je to teklo u Federaciji BiH, odnosno na koliko je procenjena imovina (182 miliona), a za koliko je prodata (27 miliona i nekih pola miliona u certifikatima).
I pre nego što su objavljeni nalazi agencija, komisija i slično, procedura se znala. Prvo mora postojati talenat za pronalaženje i prepoznavanje kupca-čovekoljupca, onog koji više voli počastiti čoveka nego platiti tamo nekoj zajednici.
Drugi korak je utanačiti koliko kome. Treći korak je razrada timskog rada, ako je licitacija, a onog `jedan na jedan` ako je direktna pogodba. Četvrti korak je pustiti u medije glas da je to herojski i nesebičan rad onih koji neprestano brinu samo i isključivo za dobrobit naroda i da je samo genijalnošću istih pronađen kupac.
Peti korak je odbiti sva pitanja o tome kako je uspešno preduzeće došlo na tako niske grane da mu treba takav spasitelj, a ako je preduzeće kojim slučajem preživelo horde vlastodržaca i ostalo na nogama, onda obrazložiti da reformski put nema alternativu i da to podržava i Svetska banka i MMF, recimo. Šesti korak je svaki dan podgrejavati atmosferu, slikati se s kupcima, praviti što veću predstavu (angažovati i profesionalne agencije u tu svrhu ako treba) i najavljivati od 500 do 2.750 novih radnih mesta od tog projekta. Sedmi korak je pompezno potpisivanje ugovora, ljubljenje, gužva pred kamerama, intervjui, slavodobitnost i obavezna bahatost prema svima koji se usude da postave pitanje ili posumnjaju.
Osmi korak su kraće vesti o tome kako oprema stiže, samo što nije, a radnici će na posao, samo što nisu. Deveti korak je najava nekih problema zbog nekih tamo i onih ovamo i da bi firma mogla da stane jer su se pojavili novi momenti. Deseti korak je podgrejavanje zabrinutosti kroz medije.
Jedanaesti korak su pregovori sa novim rukovodstvom, pa sa sindikatom, pa opet rukovodstvom, pa zabrinuta lica, pa optužbe protiv nekih tamo i nekih ovamo.
Dvanaesti čin je hrabar iskorak i potpisivanje aneksa kojima se daju neki sitni ustupci od više desetina miliona, ali fabrika opet radi, radnici samo što nisu. Trinaesti korak je da se novo rukovodstvo obavezno pohvali i dodeli im se makar plaketa uspešnih menadžera. Četrnaesti momenat su izjave da i dalje ima problema, ali da će naši autoriteti poreduzeti sve neophodne mere... I sve tako dok ne padne u zaborav, javnost navikne, a u međuvremenu se obave kupovine neke imovine bilo na moru, bilo u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Mostaru, Novom Sadu, itd. Privatne, naravno.
Drugi scenario su sve one firme i firmice o kojima više niko ni ne pita, a za koje bi bilo interesantno pogledati u kojoj meri su ispunjeni privatizacioni ugovori.
Svetlih primera je malo, previše su i prsti jedne ruke da se pobroje. Uostalom, na sceni je obratan proces, jer konverzija dugova u akcije znači upravo da se vlada vraća kao vlasnik imovine, iako je jasno i onima sa najvišim oblikom retardacije da je upravo takvo vlasništvo dovelo do ovakvog jada i čemera.
Ko god kaže da će sada postupak privatizacije biti zakonitiji, bolji, transparentiji, taj ili govori neistinu ili mu je mozak ispran, blago rečeno. Ili dolazi iz same vlasti. Ne treba ni pominjati koje i kakve su `menadžere` vlade slale da upravljaju tom imovinom, a sve kao u ime naroda i narodnih interesa. Preznojim se kad mi pred očima iskrsne ta galerija likova i s ovu i s onu stranu. Napominjem da će neko morati nadoknaditi pare Fondu PIO, pa poreze budžetu, pa Fondu zdravstva, itd. koliko iznose dugovi tih preduzeća gde se država, konvertujući dugove u akcije, vraća kao vlasnik, a fondovi i dalje prazni za taj iznos.
Očekujem da se omogući građanima za neplaćene dugove za struju, vodu i slično isti model konverzije duga, pa neka se `Elektroprivreda`, `Vodovod`, `Telekom` i ostali pojave kao vlasnici imovine za iznos dugova i uzmu, recimo, televizor, potporni zid, balkon, nameštaj i slično. Šta ko ima, ako uopšte ima. Kao i našim firmama, uostalom.
Matematiku u svemu ovome nemoguće je pojasniti u jednoj stranici teksta, jer bih morala da počnem od onoga kako je utvrđena imovina za privatizaciju, pa šta se u međuvremenu s njom desilo, pa koliki su dugovi i kakva će struktura sada biti, a posebno je pitanje šta tamo gde su se dugovi izjednačili sa vrednošću imovine ili je premašili.
I dalje strepeći kako će parlament diskutovati o navedenom specijalnom izveštaju spacijalne komisije u specijalnim uslovima za specijalni kriminal, pitam se hoće li se ikada otvoriti pitanje stravičnog kriminala počinjenog sa `starom` deviznom štednjom? Hoće li biti još ikoga da kaže kako je beskrupulozno pokupljena ta štednja da bi se kupila fabrika, hotel ili nešto slično, a ljudima nikad isplaćene pare?
Kada će i specijalna i paralelna i tužilaštva i komisije progovoriti o nekim državnim činovnicima ili predstavnicima vlasti koji su vodali te ljude kojekuda i kojekakvim mešetarima da im po drugi put otmu novac lažnom pričom o isplatama ili otkupu? Kada će se početi glasno govoriti o pritiscima na te mučene štediše da javno ne govore o tome ko i kako ih je sve varao? Zar ne bi bilo, onda, bar poštenije razmisliti da se tim štedišama omogući takođe konverzija duga za štednju u akcije firmi? Bar delimično da se počne rešavati jedno od najbolnijih pitanja.
I kad specijalni izveštaj bude predmet specijalne pljuvačine i pljuska međusobnih optužbi, ostaje pitanje ko i kako će procesuirati uočene nepravilnosti, odnosno kriminal. Naše pravosuđe sa dva miliona nerešenih predmeta? Pa, kad kao i presudi, onda u zatvor iz kojeg se ili odlazi na vikend ili išeta bez povratka? Naravno da u `privatizacijama` nisu učestvovali metalostrugari na doručak pauzi ili spremačice posle radnog vremena. A, bogami, ni penzioneri ili domaćice! Zna se ko je mogao i čijim parama. Takvi ne služe zatvorsku kaznu kao one što skembaju za krađu cigara iz trafike ili hrane iz samoposluge. Bar toliko svi znamo.
Bilo bi baš slatko i zanimljivo uvesti i kod nas projekat E-spis, koji ovih dana zaživljava u Hrvatskoj, te će za pet godina svi hrvatski sudovi biti povezani jedinstvenim kompjuterskim programom.
Na taj način će se moći pratiti put svakog spisa od uvođenja do završetka procesa. E-spis automatski dodeljuje predmete sudijama u rad i to prema slučajnom izboru, odnosno prema opterećenosti sudije.
U izuzetnim slučajevim, kažu, predsednik suda može i ručno dodeliti predmet sudiji, ali to mora obrazložiti u pisanoj formi. Najšira ovlaštenja za ulazak u E-spis imaće predsednici sudova i ministar pravosuđa, a sudije i ostali službenici imaće mogućnost u skladu sa svojim radnim mestima. Hrvatska nije puno bolja od nas kada je korupcija u pitanju, pa će biti uzbudljivo posmatrati koliko će puta predsednici sudova pisati obrazloženje zbog dodeljivanja predmeta ručno pojedinim sudijama i koliko će puta ministar zavirivati u pojedine slučajeve interesantne vladajućoj garnituri.
Kada bi se ovaj projekat kod nas primenio, a nadam se da hoće kad-tad i bolje od toga, pitam se koliko puta bi bio potegnut vitalni nacionalni interes na sve strane. Kao fol, brinuli bi se za zaštitu poverljivosti podataka i pravično suđenje za pripadnike svoje nacije.
Cvrc! Sve se bojim da bi tu bilo išta vitalno osim straha za vlastiti obraz koji se nalazi odmah na završetku kičme, ali sa donje strane. Ili, kad bi se počeli vaditi predmeti iz ladica? Šta ako bi nastao iznenada pretres kancelarija i popis svih dokumenata po datumu prijema i stavljanja u proceduru?
U pravnim državama, izolovani slučajevi ukazuju na pokušaje da se izlobira za zaobilaženje pravde i istine. Kod nas je već dugo na sceni lobiranje za pravdu i istinu. Znači, onaj ko hoće istinu i pravdu, mora debelo da se oznoji dokazujući šta je istina, moleći za pravdu, trpeći svakakva poniženja i maltretiranja. Prodreti kroz laž do iskre istine, krvav je posao i pokazuje sav apsurd onoga u čemu živimo.
Sednica Narodne skupštine Republike Srpske je, ipak, bila zatvorena za javnost. Kad se krade, takođe je zatvoreno za javnost sve do momenta dok ne nikne velelepna imovina i uvećaju se računi. Sve nam je em spacijalno, em paralelno, em dvostruko: i veze, i institucije, i standardi, i pravda, i državljanstvo, i život.
Za jedne jedna vrsta pravde, života, institucija, standarda, veza, a za one poharane, kojih je mnogo više, ona druga vrsta, tužnija. Specijalni i paralelni životi. Specijalni, paralelni i dvostruki aršini. U prilog tome je i izjava Onog Koji Se Jedino Pita o tome ko je krao. Pomenuo je radikale, SDS, a propustio da pomene neke iz svoje partije ili vreme njihove vlasti, kao i partije koje je godinama najviše prozivao upravo zbog kriminala u privatizaciji. Banaka, recimo.