Povijest nas uči: hrvatska politička scena i hrvatski birači ne podnose frakcije: jedini političar koji se uspio vratiti nakon što je izbačen iz svoje prve stranke bio je Stjepan Mesić, koji je postao predsjednik Republike šest godina pošto su ga isključili iz HDZ-a.
Gotovo je nemoguće da bi Sanader mogao slijediti Mesićev primjer. Ivo Sanader danas je uvjerljivo najnepopularniji hrvatski političar. Količina bijesa i prezira koja se sručila na Sanadera nakon što je u nedjelju najavio povratak dosad je nezabilježena u našoj političkoj javnosti. OK. Možda se u nekim situacijama i Tuđmana slično preziralo.
Isključenjem iz Hrvatske demokratske zajednice, dan kasnije, politička karijera Ive Sanadera vrlo je vjerojatno završena. On je sada gotovo jednako omražen kao što su to bili jugoslavenski političari 1991. godine usred Domovinskog rata. Sam se Sanader, čitajući novine i portale, morao uvjeriti da se nema gdje i kome vratiti. Sanadera više nitko neće.
Eh, kad sam već spomenuo aktere bivše države, reći ćemo i ovo. Ivo Sanader pompezno je prošle nedjelje, kako već znate, najavio povratak u politiku, uz manje-više otvorenu prijetnju da će to učiniti preko političkog leša Jadranke Kosor - a to se desilo trećeg januara!
Kladim se da mu je namjera bila sljedeća: poručiti svojoj neposlušnoj nasljednici da je njezin glavni grijeh to što je dopustila da se u Hrvatskoj vrati duh trećejanuarske vlasti (kada je 3. januara 2000. HDZ prepustio vlast velikoj koaliciji koju su predvodili Ivica Račan i SDP). Pa joj je zato i natovario na dušu da kao i Račan plaća ulazak u Europsku uniju odsijecanjem i predajom dijela nacionalnog teritorija. Naravno da mu je onda izgledalo silno važnim i tko će pobijediti na ovim predsjedničkim izborima (prekosutra je drugi krug), Bandić ili Josipović. HDZ mora podržati onoga tko će stati na kraj toj nacionalnoj sramoti.
A to je, naravno, iako otvoreno nije rekao, Milan Bandić, jer je Josipović, misli Sanader, izdanak one izdajničke politike koja se vodi još od vremena sporazuma Račan - Drnovšek. Čim se to čulo bilo je jasno da je čovjek pao s Marsa i da će pri tome neizbježno morati slomiti vrat. Pa, dođavola, ako sasvim nije otišao na kvasinu, Sanader je morao znati da stvari stoje sasvim obratno. Bandić "načelno" podržava arbitražni sporazum sa Slovenijom, a Josipović ga je glatko odbio iako su ga u Saboru svi ostali SDP-ovci podržali kao jedan.
Nego, kada je vidio taj cirkus: ćorak Sanaderova pokušaja puča unutar HDZ-a, čak se i Bandić gotovo s gnušanjem ogradio od Sanaderovih prevratničkih postupaka, svjestan da mu to dalje srozava ionako slabašne izglede za izbornu pobjedu. I tu je kraj priče. A trebao je biti početak jednog divnog prijateljstva.
Sanadera su privukli Bandiću ne njegovi stavovi. Privukla ga je zaglavna parola njegove kampanje "Čovjek, a ne stranka", kojom je ovaj iskoristio veliku krizu političkih stranaka, prisutnu i drugdje u svijetu, da dovede u pitanje te temeljne institucije zapadne demokracije. Kao, one više nisu potrebne, ljudima trebaju istinski narodni vođe, koji će ih voditi tako što će im "služiti" i "orati" za njih.
U osnovi, riječ je o blijedoj kopiji onoga čime se prije dvadesetak godina poslužio Slobodan Milošević kako bi se dokopao vrhunaca političke moći putem tzv. antibirokratske revolucije, kojom je najprije pomeo konkurente u svojoj partiji, a zatim srušio partijske vrhuške i u Novom Sadu, Prištini i Titogradu. Pokušao je i u Zagrebu i Ljubljani, ali nije išlo, pa je započeo rat, nakon što je srbizirao Armiju, kao što sada i Bandić privlači na svoju stranu samo generale provjerene hrvatske krvi (uključujući procesuirane i neprocesuirane ratne zločince Branimira Glavaša i Tomislava Merčepa). Josipoviću, pak, prepušta one JNA-ovskih korijena, koje očito smatra štitonošama "boljševičkog jednoumlja".
Sadašnja kriza hrvatskih političkih stranaka jeste ozbiljna. Ali, nije ni do koljena megakrizi yu-federacije na kojoj se uzdigao Milošević, i Sanaderov udar vjerojatno bi spriječile i robusnije čistačice u središnjici HDZ-a da nije bila nedjelja i da su bile na poslu. Bandić koji sada prilično sigurno gubi izbore (prije Sanaderova juriša na Kosoričin dvorac to je bilo samo vjerojatno), brzo je to shvatio i povukao se, što je najracionalnije što je u ovom trenutku mogao napraviti pa Josipovića nastavlja napadati istrošenom mantrom da nam na vlast opet dolazi nekakva "komunjara" od koje će se zacrveniti cijela Hrvatska (i šire).
Ali, vratimo se Sanaderu: njega nije uništila visoka politika. Ivu Sanadera uništila je državno poticana korupcija. Svi skandali, otkriveni u posljednjih šest mjeseci, vode prema Ivi Sanaderu: radi se o sustavnoj pljački državnog novca, za koju je moćni predsjednik Vlade i vladajuće stranke naprosto morao znati.
Neki policijski istražitelji misle da je Sanader sam bio srce hrvatske državne korupcije (i da je odstupio zbog velikoga pritiska). Pri tome se pozivaju na činjenicu da je bivši predsjednik Vlade sprečavao pojedine istrage i da je osobno vodio kadrovsku politiku u pojedinim policijskim upravama. Ministar policije Tomislav Karamarko ne demantira da se vodi istraga protiv Sanadera.
Dakle, riječ je o spektakularnom Sanaderovom zajebu. Možda će se reći da nije imao šansi kada su već austrijske i njemačke novine prepune članaka u kojima se govori o njegovim mutnim poslovima i kada je Jadranka Kosor odlučila gurnuti Sanadera i preko ruba provalije samo da učvrsti svoj položaj. Ali čovjek je politički mrtvac.
Pitam se, uz put: tiče li se sve ovo Milorada Dodika? Hoće li premijer RS postati možda oprezniji? Jer, kako vidimo, i premijeri završavaju na lomači. Još od trena kada pomisle da mogu učiniti sve što žele. A od pepela policija voli da pravi poseban ispračaj.