Kolumne

Sporazum

Nataša Krsman

Deblokada uspostave vlasti u BiH ipak je u rukama stranaka koje su postigle dogovor o koaliciji, a to su Stranka demokratske akcije (SDA) i Stranka za BiH. Jedina nelogičnost ovdje je što njihovom koalicijom nije riješeno ono zbog čega su se i udružili još nema dogovora o formiranju vlasti. I

Ipak, iako se oni u svom sporazumu o koaliciji nisu opredijelili za partnera među strankama sa hrvatskim predznakom, njihova koalicija mnogo toga je izvela na čistac. Sada je jasno da su prirodne koalicije samo one koje funkcionišu na nacionalnoj, a ne na programskoj osnovi. Zato nepostojanje saglasnosti oko ustavnih amandmana između SDA i SBiH nije bila prepreka da se uđe u savezništvo. Da je kojim slučajem postojala mogućnost da SDA nesmetano sa SDP-om dovede ustavne amandmane ponovo pred poslanike, vjerovatno bi ova stranka, koja je tek nedavno od bošnjačkog pokreta iz žestoke desnice prišla centru kao narodna stranku, bila proglašena izdajnikom cjelovite, nedjeljive i suverene BiH na čijoj se krilatici i osnažila. Zarad nacionalnog interesa i nezrele političke situacije u državi u kojoj egzistira, SDA je tako bila prisiljena izbornu pobjedu devalvirati partnerstvom sa strankom sa kojom nema dogovor o tri ključna pitanja. Po principu bolje se dogovoriti o onome oko čega se slažemo, a poslije ćemo rješavati razlike, potpisan je sporazum SDA - SBiH.

Izgleda da se ovom sporazumu više obradovao lider Stranke za BiH Haris Silajdžić, ali čudno je što princip po kojem je nastao koalicioni sporazum Silajdžiću nije bio dobar kada su izmjene Ustava u pitanju. Tada su predstavnici sedam političkih partija, uz pokroviteljstvo Ambasade SAD, upravo radili po principu mijenjaćemo ono o čemu se slažemo, ostalo će ostati za drugu fazu, što je Stranci za BiH poslužilo kao izgovor za napuštanje pregovora i pohod u izbornu kampanju.

Da li će šupljine u koalicionom sporazumu biti kamen spoticanja u budućoj vlasti, bespredmetno je razmatrati, jer kupovinom vremena mogu se usaglasiti i posve oprečni stavovi iz prostog razloga što su ovdašnji birači kratke pameti. Sporazum koji nije riješio pitanje partnerstva sa hrvatskim strankama, u direktnoj je vezi sa odnosom prema načinu izmjene Ustava BiH, što upućuje na sasvim različite stranačke saveze nakon formiranja vlasti.

Hrvatsko pitanje prebačeno je tamo gdje mu je i mjesto - hrvatskim političkim strankama, ali to nikako ne znači da će ove o tome i dati konačnu riječ. To što sastanaka između dva HDZ-a nema, ne znači da predstavnici ove dvije stranke neće biti zajedno u vlasti. Duboko uvrijeđeni i podijeljeni vjerovatno će sjedjeti u istim vladama, pravdajući to legitimitetom izbornih rezultata koje su i jedni i drugi ostvarili. Tako je i njima lakše da im neko nametne rješenje, nego da sami padnu jedni drugima u zagrljaj, kojem se nakon brutalnog razlaza ne mogu ni radovati. No, što se mora nije teško, pa će tako nakon niza mjeseci teški neprijatelji sa svih strana sjesti u jedan kabinet i početi rad na reformama, krčeći put BiH ka evropskim integracijama.

Najčitanije