Nikad neću zaboraviti kako me jedna ugledna srpska sveučilišna profesorica i političarka podsmješljivo pogledala kad sam joj rekao da vjerujem u Borisa, pa upitala - "Pa gdje je on pokazao tu nekakvu svoju posebnu inteligenciju?"
Poslije sam razgovarao sa sto ljudi u Beogradu koji su moju fascinaciju pripisivali činjenici da ja na njihove prilike gledam izdaleka i previše dajem na pojavu, impozantnu staturu iza koje, čitalo se iz popustljivosti sugovornika, oni zapravo ne vide nikakvu ozbiljnu supstanciju…
Srpska je politička scena kao i ona hrvatska zapravo balkanska pa se od vodećih likova političke scene očekuje serioznost nazdravičara, retorika, rodoljubna banalnost, iskrena, duboka uvjerenja i čiste emocije. Kad bi to doista bilo presudno, veliki političari bili bi Dražen Budiša i Voja Koštunica. No, ja sam odrastao u politici i uz politiku - iduće godine imat ću četrdeset godina staža - pa sam kao novinar sve naše političare vidio iz neposredne profesionalne blizine, osjetio kao ljude, procijenio njihovu inteligenciju, intelekt, osobni magnetizam, karizmu. Tako sam shvatio da osim obične, analitičke inteligencije, same brzine prosuđivanja, zatim, osim čuvene "emocionalne inteligencije" koju su otkrili ženski časopisi, kao i "poslovne inteligencije" kojom su kao vučjim instinktom obdareni predatori u poslovnim krugovima, postoji nešto što bih nazvao "političkom inteligencijom". Svodi se na opće poimanje rasporeda snaga, realnih odnosa u društvu, raspoloženja ljudi koji sačinjavaju javnost i biračko tijelo, te svijesti o dosezima real-političkih odluka i poteza. Kad si na vlasti, na raspolaganju imaš sredstva za postizanje dostižnih ciljeva nizom poteza koje je dr Vlatko Maček nazivao "tempo", a zapravo, dakle, sačinjavaju običnu političku rutinu. Važno je da njihova bilanca bude ukupno pozitivna. To je politička inteligencija. No, osim rutine, ponekad se pruži teška, opasna prigoda za velike "formativne" poteze, "ključne geste", koje definiraju svaku političku ostavštinu, a zahtijevaju ono što i bez laske treba označiti kao "politički genij". Veliki potezi čine velike političare, koji tada prestaju biti političari i postaju državnici.
Tadić je upravo postao car Boris! Unapređenje u čin faraona (što bi rekao Aca Tijanić) on je postigao kad je objavio da je uhićen Ratko Mladić. Sve televizije svijeta odmah će, naravno, pristupiti potrazi za milijun bizarnih detalja o generalovu dugogodišnjem skrivanju, koje nije bilo osobito tajnovito, čak ni za neke konobare koji su nas obojicu posluživali istom hranom viđenijih birtija. Publika očekuje sve detalje o Mladićevom alternativnom identitetu i svakodnevnom životu u vrevi tromilijunskog Beograda, gdje se lakše iščezne nego u bosanskim planinčinama. No, to su sporedne stvari - taj događaj sudbonosni je preokret na srpskoj i regionalnoj političkoj sceni. Sutra više ništa neće biti onako kako je bilo do danas.
Jednim potezom Boris je dobio predstojeće izbore. Nije to gotovo, ali je već sigurno. Uhićenje Mladića nerješiv je problem za opoziciju koja je po posljednjem istraživanju imala više od 40 posto, dok se Borisov DS vukao u nižim dvadeseticama… Da sam samo mogao prisustvovati strateškom sastanku na kojem je pala odluka o uhićenju, mogao bih, možda, potvrditi neka svoja preduvjerenja. Recimo, da nikad nije bio problem pronaći toga bjegunca od pravde čiji lik nose na majicama onako kao što Gotovininu sliku ističu u Hrvatskoj, ali je akcija, mislim, uvijek odgađana jer su sigurnosni i politički rizici bili nesagledivi, pošto je Mladić uistinu uživao podršku u srpskom političkom podzemlju nastalom u doba Miloševićeve vladavine. No, u trenutku kad je na kocki bilo sve, kad je postalo više nego izgledno da će na vlast doći likovi zaista opasnih namjera, duboko problematične prošlosti, taj rizik postao je prihvatljiv. Sad opozicija "reformiranih" radikala, kojima je na čelu Toma Nikolić, zvani Toma Grobar, ostaje, naime, da odgovore na pitanje - je li to uhićenje dobra stvar za Srbiju, ili nije?
Ako kažu da jest, ispast će da se njihove reakcionarne biračke horde na njih ne trabaju ložiti, pa će se valjda vratiti filočetničkom čistuncu Voji Koštunici… Ako kažu da nije dobro, postat će neprihvatljivi za međunarodnu zajednicu i za birače, koji ne žele riskirati novu izolaciju Srbije. Nikolićevi narodnjaci dugo su glumili da glume kako su se "europejizirali" iako, zapravo, kao nisu. Sad nema druge nego da odgovore na to ultimativno test-pitanje, ujedno slogan za pivo "Lav", koji je izmislio srpski Alastair Campbell, ex-Idol Srđan Šaper: "Ili jesi laf, ili nisi!"
Boris će, dakle, dobiti izbore, ali to nije važno za nj koliko za Srbiju koja s njim, a bez Mladića, izlazi na europski put bez povratka, dok se istodobno mijenja politička konfiguracija u regiji. Bosna? Ključni lik srebreničkog zločina naći će se pred Međunarodnim sudom pravde (mala digresija: crtež toga prizora objavili smo proročanski u "Globusu" još 1993. godine). Politički naboj pitanja povezanih s ratom smanjuje se, a kad još i Hrvati optuženi za ratne zločine iduće godine u Haagu dobiju ekstremne kazne, stvorit će se okolnosti za pregovore koji će se zasnivati na političkom realitetu sagledanom iz sadašnjeg rakursa. Glavna historijska pitanja - agresija, genocid - dobit će meritoran, nepromjenjiv odgovor na međunarodnom sudištu koje reflektira nazore zapadnjačke Europe kojoj se svi namjeravamo pripojiti.
Što će se dogoditi u odnosima Hrvatske i Srbije? Napredak, jer ovaj će Borisov čin bitno oslabiti hrvatsku desnicu, što će se osjetiti na našim izborima u jesen. Kosovo? Boris će steći snagu za nove dalekosežne pothvate. Tko će ga zaustaviti, tko će se s njim mjeriti?
Impozantna statura lika koji objektivno za glavu nadvisuje sve lidere "u regionu", bez obzira na to što su i ostali Srbi i Crnogorci koji se vrte po lokalnim samitima prilične rmpajlije, sad je ispunjena povijesnim značenjem kojoj se više ne može odricati monumentalnost. Boris je naslijedio Đinđića, ali je pokazao kako je jači od onih koji su Zokija strovalili u ponor prije osam godina.