Svi mi znamo, osobito mi koji smo i sami bili objekt arbitraže velikih sila nad našim pravima, uključujući i državna prava i unutrašnje ustrojstvo naše države i zemlje u kojoj živimo, da američko forsiranje neovisnosti Kosova, koje je došlo kao oblik kažnjavanja Srbije zbog svega što se na tom prostoru dogodilo nakon rata na tlu Jugoslavije (Miloševićeva vojno-policijska intervencija na Kosovu i stvarni ili samo pokušani egzodus Albanaca), implicira veoma dalekosežne i veoma neugodne momente.
Prije svega, odluka da se tako nešto ostvari bez općeg konsenzusa međunarodne zajendice je falična. Takvu odluku donijele su i daju joj podršku i pomoć Sjedinjene Države Amerike i Europska unija, ali mnoge zemlje je ne mogu prihvatiti iz razloga nasilja nad međunarodnim pravom.
Ujedno, sasvim je jasno da takva odluka znači direktno miješanje te velike i moćne države u unutrašnje odnose jedne druge i daleko manje države i po svojim konačnim učincima je nesumnjivo presedan u europskoj novijoj historiji. Tako nešto, tj. stvaranje nove države na teritoriji jedne druge međunarodno priznate države i članice OUN-a nije se u Europi dogodilo od napoleonovskih vremena i vremena Hitlerove strahovlade, kada su ta dva vladara ljudskih sudbina i sudbina cijelih zemalja i naroda, odlučivala i svojim odlukama stvarala države na europskom tlu. Niko nema pravo da čini takve poteze i narušava uspostavljeni, priznati i dugotrajnošću postojanja već verificirani i nikada osporavani, osim u vrijeme talijansko-njemačke okupacije tih prostora, teritorijalni integritet jedne zemlje, u ovom slučaju Srbije. Zbog onog što je počinila Srbija je morala odgovarati, ali ima mnogo načina da ona za to odgovara, a zadnji način je ono što se sada događa. Zbog toga je, bez obzira na moralnu i pravnu težinu onog što su Srbi pod Miloševićem učinili na tlu Kosova i njihovih zločina prema Albancima, to presedan u međunarodnim odnosima i pravu.
Unutrašnja kontradikcija takvog stava je utoliko veća, ukoliko ti isti Amerikanci, u sličnom slučaju, a to je srpsko etničko čišćenje i genocid počinjen na dijelovima neovisne i međunarodno već priznate države i članice OUN-a Bosne i Hercegovine, nije imalo iste kozekvencije, nego je bilo verificirano i ozakonjeno unutar formule unutarnjeg sukoba koji je razriješen mirovnim sporazumom po diktatu Amerike. Stoga je teško nama da prihvatamo, na jednoj strani, jednu istinu i pravdu, a, na drugoj strani, drugačiju istinu i pravnu i političku logiku, mada je osnova onog zbog čega su se stvari o kojima je riječ događale gotovo jednaka. Međutim, to je stvar moći, a ne prava. A moć je, a to bi Srbi trebali da imaju u vidu, nešto na što su se u realizaciji sopstvenih ciljeva i interesa i oni u zadnje vrijeme obilato oslanjali i što su koristili. Stvari se u historiji okreću, pa nekada onaj koji je bio nosilac moći i na nju se oslanjao, postaje njen objekt i trpi posljedice primjene moći višeg stupnja i intenziteta na sebe samog. A moć i sila svagda nose sa sobom nasilje nad ljudima i njihovim pravima. Stoga, govor sile i moći nije ljudski govor.
U cjelosti, mora se reći da ma šta ko mislio o Srbima i Srbiji, pa čak i i njihovim postupcima na Kosovu, do kojih je došlo u kritičnim godinama, ono što se zbiva s Kosovom, predstavlja pravno nasilje i nije utemeljeno u međunarodnom pravu. Ako je ovdje pravo zamijenjeno s nekom pravdom ili stavom o moralnoj odgovornosti, onda je njeno prenošenje u faktičko i pravno stanje ipak i samo pravno nasilje.
To je razlog zbog kojeg se svi osjećamo neugodno, a ko će se i kako će se ko ponijeti, to očito zavisi opet od sile i njenog utjecaja na ponašanje tobože neovisnih država koje su nastale slomom svjetskog komunizma. Pitanje koje je za nas interesantno sastoji se i proizlazi iz činjenica, a još više iz manje ili više jasnih nagovještaja, da su Srbija i njoj privrženi partneri, a za nas je u tom smislu najvažnije ponašanje naših Srba, stvorili neki tajni plan, kojim misle odgovoriti na jedno nasilje i štititi svoja prava i to uglavnom proizvođenjem jednog drugačijeg nasilja. Da nešto ima i da Tadić, Koštunica i drugi koji danas upravljaju Srbijom ipak nešto imaju iza leđa-u rukavu, ako hoćete, govore ne samo glasovi i izvještaji o onome što je Tadić sam navodno govorio prilikom svoje izborne turneje po Srbiji, nego i ponašanje bosanskih Srba, čiji predstavnik Dodik kaže da će u raspravi o ustavnoj reformi zahtijevati da se u novi ustav Bosne i Hercegovine unese stav o pravu entiteta (u drugim verzijama federalnih jedinica) na separaciju do otcjepljenja. To bi bio mogući odgovor Srba na otcjepljenje Kosova i međunarodnu podršku tom otcjepljenju. Naravno, taj stav je sasvim nelogičan i neutemeljen. Nelogičan je zbog toga, što, ako se Srbi bune i to s pravom i smatraju otcjepljenje Kosova nasiljem i pravno neodrživim činom, onda nemaju, iz logike sopstvenog ponašanja razloga zbog kojih smatraju da su njihova prava bila ugrožena, da isto to traže za jednu drugu zemlju, u ovom slučaju svoju sopstvenu zemlju, bila bi to gadna osveta onome koji nije ni luk jeo ni luk mirisao. Pogotovo s tom razlikom što je stav o otcjepljenju Kosova dobio međunarodnu podršku zbog nasilja koje su Srbi izvršili nad Albancima. Sa Srbima u Bosni i Hercegovini je savim drugi slučaj. Srbi nisu u Bosni i Hercegovini trpili nikakvo nasilje, jer su sami započeli rat budući da nisu prihvatali rezultate referenduma o neovisnosti Bosne i Hercegovine i njenu moguću separaciju od Jugoslavije. Moguće je da su svojom reakcijom putem oružja i sami doprinijeli da odluka o izlasku iz Jugoslavije bude donesena. Takav stav i pokušaj bosanskih Srba da uspostave nekakvu vagu između Kosova i Bosne i Hercegovine je nemoguć i neće biti prihvatljiv ni za koga, pa bi bilo veoma pametno i za unutarnje odnose u Bosni i Hercegovini veoma dobro da se odustane od takvih ideja. Naravno, podjednako kao i od ideje o federalizaciji BiH. Federalizacija BiH nema nikakvog historijskog, pravnog i političkog uporišta osim čiste sile i volje nekih da u trajno vlasništvo uzmu ono što su privremeno oružjem osvojili. Ako bi se i moglo racionalno govoriti o federalizaciji, tada bi jedina njena osnova mogla biti stanje etničkih odnosa izraženo u censusu iz 1991. godine, a to stanje bi pokazalo da je nemoguće leopardovu kožu dijeliti osim da se ona poptuno uništi. Nasilje i njegovi efekti ne mogu biti konačno priznati ne samo u slučaju Srbije i onoga što se zbiva s njom, nego i u slučaju Bosne i Hercegovine koja je već bila izložena ogromnom i nezasluženom nasilju i to podjednako i u odnosu na ono što se zbilo u nedavnoj prošlosti, kao i ono što se može zbiti u budućnosti. Nema više osnove za nasilno djelovanje. Nema više Jugoslavije, nema više JNA, nema više paravojnih formacija bilo koje vrste i sve bi to bilo veoma brzo svedeno na obični rebelizam i razbojništvo, što je u osnovi sve to i bilo od početka svađe među našim nacionalistima.
Naši bi političari morali poraditi na što bržem sređivanju stanja u našoj zemlji, na demokratizaciji odnosa u njoj i otklanjanju svih posljedica rata. Paralelno bi trebali da ozbiljno i aktivno porade na uspostavljanju najbližih i najsvestranije razvijenih odnosa sa susjedima. To je put za rješavanje odnosa na Balkanu, a nikakvo nasilje to ne može biti.