Tokom avgusta 2008. godine, te i tokom najnovije eskalacije oružanih sukoba na Zakavkazju, Beograd je bio bez jasnog stava o ovom pitanju. Izgledalo je kao da su vlasti Srbije naumile da čitav mandat provedu na godišnjem odmoru, a da o svim važnim pitanjima, počevši od hapšenja Radovana Karadžića preko nemogućnosti da obezbede većinu na zasedanjima Skupštine do gruzijske krize, jednostavno ćute.
Može se objasniti, ali ne i opravdati to što Cvetkovićeva vlada ćuti. Ova vlada nema stabilnu i disciplinovanu većinu u Skupštini, a i njeni članovi nisu okupljeni oko zajedničkog programa, već oko zajedničke želje da budu blizu vlasti i da kontrolišu bilo šta od resursa Srbije, pa nek traje dok traje, a najbolje je i čitav mandat. Ćutanje predsednika je već postalo stil ili način vladanja, tako da će se o njemu moći suditi samo na osnovu rezultata Tadićeve vlasti, a na ove rezultate će uticati i ćutanje Cvetkovićeve vlade. I dok se čeka krajnji sud glasača, valja već sada analizirati šta je to što je nateralo predsednika i Vladu Srbije da oćute gruzijsku krizu.
Prvo, valja konstatovati da je položaj vlasti Srbije izuzetno složen, a da se u raspravi Rusije, s jedne, i SAD, EU i NATO-a, sa druge strane, našla u skoro nemogućoj situaciji. Naravno, Tadić i nova vlada snose značajan deo odgovornosti za to što su se doveli u ovakvu situaciju. I ako je zasluga Koštunice i radikalske podrške nekadašnjoj kosovskoj politici Tadića i Koštunice, a posebno proruskoj i antinato politici Koštunice velika, oni će se sakriti iza navodne nemoći opozicije i povike: Drž'te lopova! Drž'te Tadića - diktatora.
No, da vidimo poziciju Tadića i Vlade Srbije. Oni se rukovode geslom: I Evropska unija i Kosovo. Dakle, s jedne strane hoće što pre u Evropsku uniju, a duguju i zahvalnost EU i diplomatiji SAD što su uopšte na vlasti, što ih motiviše da podrže Gruziju i Sakašvilija. Tome u prilog moglo bi da ide i to što nacionalistički pokreti Južne Osetije i Abhazije traže upravo ono što su kosovski Albanci uspeli, a to je secesija i narušavanje teritorijalne celovitosti međunarodno priznate i demokratske države. I sigurno je da Brisel i Vašington s pažnjom prate ćutanje Beograda, kao što će i pažljivo analizirati svaku od izgovorenih reči u izjašnjavanju koje mora doći, kao što već čine analizirajuće poluzvanična objašnjenja srpskih funkcionera zašto se ćuti. Jedno je izvesno što Beograd duže ćuti, biće mu teže da se izjasni. Ukoliko je namera da se izjašnjavanje o Gruziji prekrije ratifikacijom Sporazuma o priključivanju Srbije Evropskoj uniji i hapšenjem generala Ratka Mladića, što je politički preduslov za stupanje na snagu prelaznog ugovora iz sporazuma, za Tadića i Cvetkovića teškoća da obezbede potrebnu većinu može da postane prava, ali sigurno ne jedina, noćna mora.
Sa druge strane, u nastojanju da "odbrane" Kosovo već su sve instrumente ove odbrane stavili u ruke Moskve, koja se pak suprotstavlja NATO-u, Vašingtonu i Evropskoj uniji po pitanju Gruzije i to više nego po pitanju Kosova. Izvesno je da će dalji odnos Rusije prema Srbiji i te kako zavisti od toga da li će se Srbija jasno izjasniti da Moskva nije kršila međunarodno pravo prilikom vojne intervencije u Gruziji, kao i da će podržati ruski zahtev da se formira ad hoc sud za ratne zločine Sakašvilija. Ideja dela Vlade, predvođenog socijalistima, da bi ćutanje o ovim pitanjima moglo da bude oprošteno ukoliko bi se ratifikovao gasni sporazum s Rusijom nema podršku u Dinkićevom krilu Vlade, a ne nailazi ni na simpatije zapadnih ekonomskih i diplomatskih krugova u Beogradu od kojih inače zavisi mnogo u Vladi Srbije. Zapravo, Srbija je propustila pravi momenat da ratifikuje ovaj sporazum, a to je bilo pre parlamentarnih i predsedničkih izbora u Rusiji, a svakako pre gruzijske krize. U međuvremenu politički kredibilitet Medvedova i Putina povezan je s gruzijskom krizom, a ne s energetskim prodorom na Balkan preko Srbije i Republike Srpske. Ponovo su ojačali glasovi u "Gasnjeftu" i "Gazpromu" koji ukazuju da je projekt "Južni tok" koji bi pratio trasu kroz Srbiju i Republiku Srpsku neisplativ, te da treba ići na minimalističku varijantu. Dakle, mogao bi se dogoditi pravi pozorišni obrt u kojem bi hrabri antiruski stav Mlađana Dinkića i njegovih energetskih savetnika i sponzora postao dobrodošao izgovor ruskim poslovnim ljudima i političarima iz nepredvidive i neizvesne "srpske kombinacije". Upravo onako kako je u Srbiji završena galama u vezi s koncesijom za izgradnju koridora 10: Svi vukovi siti, a resursi budućeg razvoja unapred i neracionalno potrošeni.
Iz napred izvedene analize sledi zaključak i pouka: Teško državi koju vodi vođstvo koje nije u stanju da predviđa i planira sopstveni razvoj. Ukoliko domaće vlasti nemaju sposobnost planiranja razvoja sopstvenog društva, onda će se na teritoriji na kojoj su oni navodno vlasti ostvarivati interesi stranih planera i dobro organizovanih domaćih grupa za pritisak. Iz mehaničkog zbira različitih veličina ne može da nastane harmonizovana politika ni stabilan razvoj.
Drugo, u septembru 2008. godine će stalne članice Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija započeti raspravu o novom paketu sankcija, koji bi trebalo da smanji iranske nuklearne ambicije. Po svemu sudeći, ovo će pitanje gruzijske krize, a i zahteva Srbije da Generalna skupština UN podrži njen nacrt rezolucije kojom bi se od Međunarodnog suda pravde zatražilo mišljenje o pravnoj neosnovanosti međunarodnog priznanja jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova, biti kamen spoticanja.
Odlučujući će biti odnos Rusije i Zapada, koji o skoro svim važnijim pitanjima: Iran, Bliski istok, imaju različita mišljenja. Odgovor zapadnih zemalja na rusku vojnu intervenciju u Gruziji će umnogome zavisti od mogućnosti da se nađe kompromis u vezi s ova dva pitanja. Kako i po pitanju jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova i srpske inicijative ruska i zapadna strana imaju oprečna mišljenja i ova rasprava će biti u senci Irana, Bliskog istoka i dodatno gruzijske krize. Kako je spor u vezi sa srpskom inicijativom jedno od sporednih pitanja u globalnoj raspravi, to će dvojako uticati na odnos članica UN prema njoj. Velike sile u sporu će nastojati da ojačaju sopstvenu podršku, a to znači da će SAD i EU pojačati napor da što više zemalja blokira srpsku inicijativu, kao i da se poveća broj zemalja koje su priznale jednostrano proglašenu nezavisnost Kosova. Istovremeno, Rusija će tražiti jasno izjašnjavanje u vezi s njenim stavom kako Srbije, tako i drugih članica UN. Izvesno je da će se povećati broj suzdržanih država. Zbog toga je moguće da srpska inicijativa ne prođe ni Glavni komiteta Generalne skupštine, te i ne bude na dnevnom redu Skupštine, a ako ipak dođe na dnevni red, velike su šanse da ne dobije potrebnu većinu. Čak i ako bi spletom okolnosti srpska inicijativa i bila podržana, ona bi mogla u najboljem ishodu da dovede do neobavezujućeg mišljenja. Sve u svemu, praktična politička korist će biti mala, ali će zato biti ojačana uključenost Srbije i Kosova u rasprave između Rusije i Zapada na koje Beograd, kao i Tbilisi, mogu veoma malo da utiču. Iz ovog sledi da je sposobnost Beograda, kao i Sakašvilija, predviđanja događaja na međunarodnoj sceni mala, a da su povučeni potezi čije negativne posledice nadilaze moguće koristi po Srbiju i Gruziju.