Na razmaku od svega četiristo kilometara na Balkanu nalaze se dva protektorata međunarodne zajednice: Bosna i Kosovo.
Protektorat se definiše kao pokroviteljstvo grupe država nad nekom drugom državom ili teritorijom, najčešće nametnuto silom ili prihvaćeno međunarodnim sporazumom. Kosovo je tehnički južna, autonomna pokrajina Srbije, nominalno nezavisna teritorija, a faktički protektorat međunarodne zajednice, prije svega SAD.
Riječ je o dva potpuno različita protektorata, iako je u momentu njihovog uspostavljanja korišćena ista retorika "novog svjetskog poretka", kao ideološka osnova njegovog opravdanja: mir, humanitarni razlozi, multikulturno društvo i međuetnička koegzistencija i tolerancija različitih naroda. Ništa od pobrojanog danas nema na Kosovu. Ova dva protektorata su ogledalo "duplih standarda" u međunarodnim odnosima. U BiH međunarodna zajednica spasava i održava u životu jednu ratom uništenu državu, a na Kosovu dijeli suverenu državu Srbiju, otimajući joj šestinu teritorije. Kako drugačije objasniti da u BiH važi princip povratka izbjeglica "svi na svoje", a na Kosovu ne važi, kako to da se stanarska prava u BiH tretiraju kao privatno vlasništvo, koje podliježe povratu, a u Hrvatskoj i na Kosovu taj princip ne važi.
U novije vrijeme sve više se spominje nekoliko modela za konačni status Kosova. To su modeli dvije Njemačke prema Ugovoru o osnovama dvije njemačke države iz 1972. godine, model "podijeljenog suvereniteta" koji postoji u Andori, kinesko-tajvanski model "jedna država - dva sistema", model Južnog Tirola u Italiji i model belgijskog grada Epena. Svaki od ovih konkretnih modela autonomije i "modusa vivendija" različitih etničkih grupa, postkonfliktnog rješenja odnosa centralne države i dijela teritorije nastali su u određenim konkretnim istorijskim, međunarodnim i političkim okolnostima, zbog čega predstavljaju posebno i jedinstveno rješenje. Ovdje ćemo pobliže analizirati pobrojane modele i procijeniti mogućnosti njihove aplikacije na status Kosova.
ANDORA. Andora ima dvojni suverenitet i široku autonomiju. Nezavisnost je stekla 1278. godine od Francuske i Španije. Principat Andora nastao je na osnovu sporazuma Španije i Francuske koji se obnavlja svakih sto godina. Politički sistem Andore je parlamentarni koprincipat, sa dva suprinca, crkvenim i laičkim. Danas Andora ima priznatu međunarodnu neutralnost. Andora nema svoju vlastitu vojsku, njena odbrana su dužnost Francuske i Španije. Članica je OUN-a od 1993. godine. Andora nije punopravni član EU, ali ima specijalni status kao da je članica. Stanovnici Andore su od starina Katalonci, međutim, ovi starosjedioci danas čine manjinu u zemlji. Pored Katalonaca u zemlji žive Španci, Francuzi, Portugalci i drugi narodi. Ustav Andore donijet je 14. marta 1993. godine i taj dan se slavi kao državni praznik Dan Ustava. Andora nema vlastitu valutu, već je u prošlosti koristila valute susjednih država francuski franak i špansku pezetu, a danas evro. Pola škola u Andori su francuske, a druga polovina španske. Službeni jezik je katalonski, ali se koriste svi drugi jezici u zemlji, španski, francuski i portugalski. Vladu čini tijelo, suknez šef Francuske države i biskup pokrajine Španije. Sličnost sa Kosovom je u tome da Srbi, koji od davnina naseljavaju Kosovo, isto tako kao i Katalonci u Andori, danas čine manjinu stanovništva u svom istorijskom prostoru. Razlika je u tome što je Andora međunarodno priznata država i članica UN-a. Zbog toga je ova analogija sa Kosovom loša strana ovog rješenja. Dobra strana ovog rješenja je veliki uticaj koji dvjema državama daje model "dvojnog suvereniteta". Za ovo rješenje na Kosovu Srbija bi trebalo da direktno pregovara sa Albanijom i da dobije međunarodnu podršku, što je malo vjerovatno.
TAJVAN. Tajvan su Japanci oteli Kini 1895. godine u ratu i držali ga gotovo 50 godina pod okupacijom. Poslije Drugog svjetskog rata mirovnim ugovorom Tajvan je vraćen Kini, ali kad se vođa kineskih nacionalista Čang Kaj Šek, sa dva miliona vojnika sklonio na ostrvo, Amerikanci su ga zaštitili i podržali, tako da ta odredba mirovnog sporazuma nikada nije ispunjena. Službeni naziv Tajvana je Republika Kina u zagradi Tajvan. Obje vlade, ona u Pekingu i ona u Tajpeju, tvrde da predstavljaju cijelu Kinu. Kina i danas Tajvan smatra svojom teritorijom, iako su oni praktično država za sebe, imaju predsjednka, svoju vlast i vojsku. Zbog ovakvog statusa Tajvana, Kina, koristi termin "jedna zemlja - dva sistema", što je formula za konačno ujedinjenje zemlje. Tajvan je priznalo 27 zemalja u svijetu, dok je za Kinu ovo ostrvo 28. provincija jedinstvene Kine. Stanovništvo Tajvana čine etnički Kinezi, od kojih se mnogi zalažu za ujedinjenje sa Kinom, mada ima i onih koji se protive ovoj ideji. Sličnost sa Kosovom je u tome da je Tajvan istorijski državna teritorija Kine, kao što je Kosovo dio državne teritorije Srbije. Razlika je, pak, u tome, što su Kinezi na Tajvanu većinsko stanovništvo, dok su Srbi na Kosovu izrazita manjina. Jednostavno rečeno, Srbija nije Kina, a Kosovo nije kao Tajvan. Razlika je i u tome što vodeće sile svijeta, u interesu dobrih odnosa sa Kinom, ne priznaju Tajvan kao nezavisnu državu, dok su najveće sile svijeta i EU priznale jednostranu nezavisnost Kosova. Status Tajvana u međunarodnim odnosima održava američka vojska u vodama Pacifika, slično kao što kosovsku nezavisnost obezbjeđuje NATO savez i američka baza Bondstil kod Uroševca.
DVIJE NJEMAČKE. Nakon Drugog svjetskog rata od savezničkih okupacionih zona na teritoriji predratne Njemačke stvorene su dvije njemačke države: Istočna Njemačka (DDR), pod sovjetskim uticajem, i SR Njemačka (FRD) u interesnoj sferi Zapada. Zapadna Njemačka nikada nije prihvatila ovu nasilnu podjelu jedinstvene države i stvaranje Istočne Njemačke. Zbog hladnog rata Istoka i Zapada, i u interesu globalnog mira, ona je čvrsto zagovarala ponovno ujedinjenje dvije Njemačke u jednu državu, kad se za to stvore političke okolnosti, što se na kraju i desilo. U to vrijeme SR Njemačka je lansirala tzv. Holštajnovu doktrinu, koja je predviđala prekid diplomatskih odnosa sa svakom zemljom koja prizna DDR. Rješenje na principu primjera dvije Njemačke koje su 1973. sklopile međusobni sporazum o uspostavi odnosa, bez međusobnog priznanja nije adekvatan model za konačan status Kosova, jer su obje Njemačke bile članice UN-a, a s druge strane, u obje države je živio jedan te isti, njemački narod, što nije slučaj na Kosovu, gdje u ogromnoj većini žive Albanci i gdje istorijski postoji srpsko-albanski etnički spor. Za ponovno ujedinjenje Njemačke bila je dovoljna slobodna volja naroda u dvije države, što na Kosovu ne postoji.
JUŽNI TIROL. Južni Tirol je poslije Prvog svjetskog rata odvojen od Austrije i pripojen Italiji, a nakon 1945. godine njemačkoj manjini je data široka autonomija. Austrijanci su u pokrajini, vremenom od većine u odnosu na Italijane, postali manjina, dok su Albanci na Kosovu, u odnosu prema Srbima, od manjine postali većina. Ovaj oblik autonomije Albanci na Kosovu su već imali u Jugoslaviji i Srbiji, ali su htjeli više - svoju državu.
GRAD EPEN. Njemačka zajednica u gradu Epenu, u pokrajini Valoniji, koja je većinski frankofonska, uživa široka politička prava koja uključuju i pravo veta na odluke centralne vlasti Belgije. Od svih pobrojanih modela neki nisu prihvatljivi za Srbiju, dok ona insistira na rješenju koje podrazumijeva Kosovo u sastavu Srbije, mada je to gotovo nemoguće ostvariti u sadašnjim političkim okolnostima. Strategija pregovaranja Zapada u vezi s Kosovom sada postaje jasnija: prva ponuda u pregovorima, u pravilu, uvijek je i najbolja, svaka sljedeća je lošija od prethodne. Ono što brine je potpuna nefleksibilnost međunarodne zajednice u odnosu na sve kreativne prijedloge rješenja statusa Kosova koje nudi srpska strana. To i ne čudi kada se ima u vidu da Robert Kuper, dosadašnji posrednik EU u pregovorima između Beograda i Prištine, u svojoj posljednjoj knjizi "Raspad nacija: poredak i haos u 21. vijeku" javno otkriva vlastitu doktrinu "novog liberalnog imperijalizma": "Izazov za postmoderni svijet leži u tome da se prilagođava standardima dvostrukih aršina. Među nama, mi treba da sarađujemo na osnovu zakona i otvorene zajedničke bezbjednosti, ali kada je riječ o staromodnim državama izvan postmoderne kontinentalne Evrope, moramo se vratiti na grublje metode iz ranijih vremena, na silu, preventivni napad, prevaru, i sve što je potrebno u opštenju sa onima koji i dalje žive u svijetu iz 19. vijeka, u kojem je svaka država za sebe". S takvim pregovaračem nema demokratskog i pravednog rješenja statusa Kosova. Karikaturalnost državnosti Kosova, bez ikakvih istorijskih osnova i realnog konteksta, vidljiva je u ovogodišnjem, bizarnom, protokolarnom ispadu, kada je vlada ove satelitske NATO države, katolicima na Kosovu i međunarodnom osoblju čestitala Uskrs, umjesto Božića. Pokazalo se da Kosovo, kao protektorat SAD i NATO-a, živi izvan vremena i prostora, ni po julijanskom ni po gregorijanskom kalendaru.
(Autor je publicista)