Imaju dvije decenije kako je naglo promijenjena karta Evrope. Umjesto velikog Sovjetskog saveza nastale su državice, Čehoslovačka je podijeljena na Češku i Slovačku, a jugoslovenske republike su postale državice same za sebe. A ovih dana se drma i jedinstvo Belgije. Naprosto, narodi žele da budu nezavisni i samostalni, pa se bore za svoju vlastitu državu oružjem ili nekakvim parlamentarnim sredstvima. Iza te borbe ostalo je mnogo mrtvih, zemlje su osiromašene, ali je važno da imaju slobodu.
Koliko mi je poznato, na bivšem jugoslovenskom tlu najveći protivnici nekadašnje socijalističke države su Hrvati. Rijetko se može desiti da se kod njih sa odobravanjem gleda na nekadašnju Jugoslaviju, u toj državi bogohulno je išta pozitivno reći o nekadašnjoj domovini. A opet ne znam nijednu novu državu da je u takvim ekonomskim nedaćama kao što je Hrvatska, koja je u dugu oko 30 milijardi eura. U toj državi samo manja grupa dobro živi, a ogroman broj stanovništva grca u kreditima, ne znajući kako da se izbavi iz siromaštva. Svejedno, neka su oni slobodni, neka imaju svoju vlastitu državu, a što su na rubu ekonomske propasti nije važno, nekako će se spasiti. Naravno da nisu ni ostale ex-jugoslovenske državice u mnogo boljem stanju.
Važna je sloboda i nezavisnost, a kvalitet života nije uopšte bitan, imali posla ili nemali, imali platu ili nemali nije prevladajući faktor. No, ako si kokuz, gotovo da je nebitno što si slobodan, jer ako nemaš novaca, sigurno je da zavisiš od drugoga. I sve ove državice ma kako se pravile važne da su samostalne, da su sretne zbog svoje nezavisnosti, zapravo su uvelike ovisne od velikih, od moćnih. Pa se postavlja pitanje: za kakvu su se samostalnost borili, često i mnoštvo ljudi ginulo, kada sami ne mogu ništa.
U Bosni i Hercegovini jedan narod je okrenut Srbiji, drugi Hrvatskoj, a treći traži sebi patrona kako bi se izvukao iz neimaštine. I mada se činilo kako su sva tri naroda slobodna u traženju svog vlastitog puta, ipak moraju da nađu svog "velikog brata" da im pomogne u sveprisutnoj neimaštini. Iluzija je da jedan narod može živjeti sam, kao ostrvo usred okeana, posebno ako taj narod ne pripada velikima i moćnima. I te kako je potrebna saradnja s pametnima, s onima koji znaju kako se brodi na ovom svijetu. Bez saradnje sa drugima nema napretka, sami ne možemo do obala mora.
Međutim, vođe ova naša tri naroda pune su animoziteta prema ostalim narodima s kojima zajedno žive u istoj zemlji. Bošnjački političari ne sastaju se sa srpskim ili hrvatskim narodom, oni su okrenuti samo svojima. To se isto može reći i za srpske i hrvatske političare: potpuno su okrenuti svome krdu. E, tu gdje nema razgovora s komšijama, nema ni saznanja kako napredovati. Okrenutost prema samo svojima nije nikakva sloboda, nego to je izolovanost koja nikakav boljitak neće donijeti.
Veoma mi je čudno da Milorad Dodik, a i oni oko njega, što su svakodnevno kritički okrenuti prema Federaciji, nemaju nikakav stvarni uvid šta se dešava unutar tog drugog entiteta. Možda je još gora situacija nego što oni pričaju. Odakle znaju, kada nisu ni privirili! Potpuno ignorisanje svega onoga što je kod drugoga stvara sliku da smo mi najbolji i najpametniji, a da su drugi u velikoj zabludi. Takva uobraženost govori da nama sagovornik ne treba. Kada se u društvu pojavi takav čovjek, ostali će ga ignorisati, jer takvo društvo nikako nije dobro.
Ne postoji nijedan segment društva, a da ne postoji saradnja. Ne možeš igrati lopte sam sa sobom, sam pucati na svoj gol. Kako ćeš u bilo kojoj proizvodnji ostvariti napredak, ako u dogovoru sa drugim ne upoznaš njegovu praksu! Umjetnost stvorena bez doticaja sa drugima je zastarjela.
Veoma je neobično da mlade generacije, đaci i studenti, pod upravom profesora tokom svog školovanja nisu nijednom zakoračili u drugi entitet. Mladi koji ne razgovaraju sa drugim mladima, ne pričaju sa drugim momcima i curama, izrašće u ljude koji nisu informisani šta se dešava iza brda, preko rijeke. Kakva je to mladost koja nije ljubopitljiva? Ako poznaješ samo svoje selo, a ne poznaješ komšijsko, postaćeš ograničena ličnost.
Zašto u našoj zemlji nema saradnje? Zašto se ne pruža mogućnost da se mladi ljudi upoznaju s kulturnim nasljeđem drugog naroda, susjednog? Zašto je međusoban razgovor dopušten samo na zasjedanju državnog parlamenta, a tim istim ljudima je zabranjeno da se viđaju u pozorišnom foajeu, u koncertnim salama? Sve mi se čini da je u pitanju bahatost, primitivizam i ispraznost.
Kako se može bez razgovora, dogovora i priče? Kao neka životinjska vrsta, prolazimo jedni pored drugih, pa nisu čak u stanju ni da muknu, tek da se oglase.