Lista Porezne uprave FBiH sa stotinu, navodno, najplaćenijih pojedinaca u javnom sektoru efekno je zapečatila godinu na izmaku.
Građanima i narodima nije bio potreban ilustrativniji podsjetnik gdje i kako žive od ovog popisa, prema kojem su neki stranački kadrovi u jednom mjesecu dobili na ruke 40.000 KM. Drugi su, pak, kao sekretari institucija lokalne vlasti mjesečno dobijali oko 8.000 maraka. Nepotrebno je računati koliko je to prosječnih plata, jer ogromna većina onih što su zaposleni bez političke i rođačke podrške živi od mjesečnih primanja koja su daleko ispod onog državnog prosjeka od oko 800 KM. A i za jedne i za druge vrijednost potrošačke korpe je oko 1.700 KM pa ko može neka kupuje, hrani se i preživljava. Zato ekonomisti i savjetuju da niko ne bi smio trošiti više nego što ima. Po ovoj lekciji iz ekonomije, mnogi u našem haustoru, komšiluku i užoj i široj familiji, ne troše ništa.
Sretni dobitnik 40.000 maraka Nedžad Polić objasnio je da to nije bila samo njegova mjesečna plata, nego i otpremnina uz direktorski lični dohodak u "Bosnalijeku". Takva je ta Bosna i Hercegovina, raj za manjinu kojoj je politička podobnost ključna kvalifikacija. Kad ste menadžer i kad vas postavi stranka, možete dati otkaz kao Polić i opet dobijete ne samo platu nego i otpremninu. Kad ste većina, dobijete otkaz pred penziju, otpremninu možete očekivati samo od Djeda Mraza, a u mirovinu ne možete, jer vam staž nije uvezan zato što poslodavac nije izmirio obaveze koje je imao prema vama. I sve je po zakonu i po propisima. Ako ste sretni poput Polića i ostalih zaposlenih na rukovodećim pozicijama u javnim firmama i institucijama, ne morate čekati kraj decembra, jer vas "Djeda Mraz" novcem iz zajedničke nam kase, obraduje svakog mjeseca.
Zakone i propise, uostalom, ne usvaja većina gladnih, nego manjina imenovana da u ime većine odlučuje šta je neophodno da bi sistem opstao zarad zadovoljenja ličnih interesa. Opšti interesi ostaju po strani kako bi se na javnim skupovima imalo o čemu razgovarati i lamentirati pa onda građanima ponavljati kako su njihovi predstavnici opredijeljeni da, koliko sutra, ulože maksimum napora radi realizacije strateških ciljeva socijalnih i ekonomskih politika. (Da li iko od njih svojoj djeci, kad im zatraže nova putovanja i nove privatne fakultete, odgovori floskulom "uložiću maksimum napora da to i dobiješ"?)
Uglavnom, potrebno je što više obećanja, patetičnih riječi i ozbiljnih pogleda u televizijske kamere. Uspjeh je skoro zagarantovan. Još kad uz najave "implementacije sistemskih rješenja" malo verbalno popljuju političke rivale kao glavne krivce za to što smo najsiromašniji u Evropi, većina nema izbora nego da zanijemi. I čeka čuda.
Ova što je na izmaku nije bila loša zato što je u sebi imala "nesretni" broj 13, nego zato što su prethodni opšti izbori i njihov rezultat složili politički mozaik tako da su se stranke bavile isključivo prekompozicijama u vladajućoj većini
Tako je Bakir Izetbegović, jedan od Polićevih stranačkih šefova, u novogodišnjem obraćanju javnosti za sve loše okrivio političke suparnike, SDP prije svih, i najavio ekonomski i politički boljitak čim njegova SDA dogodine pobijedi na izborima. No, kad ga se upitalo je li 40.000 maraka mjesečno to godinama obećavano ulaganje u ekonomiju i privredu, odmah se sjetio radnika, koji su simbol poštenja i udarništva.
"Niko nema pravo da u jednom danu uzme jednu rudarsku platu", poručio je Izetbegović izazvavši aplauz svojih potčinjenih u stranci.
Presudne su velike riječi, a ne njihovo značenje. Simpatizeri su čuli iz usta vođe da on štiti rudare i zagovara njihov bolji položaj. Poslije takve mentalne terapije nema mjesta za razmišljanja i pitanja šta radnici u utrobi zemlje imaju od ove javne zaštite i hoće li to svim "Polićima" ubuduće smanjiti primanja pa tako ušteđeni novac prebaciti rudarima.
Prednovogodišnje raspoloženje bilo je slično i u ostalim političkim strankama. Saglasni su da smo potpuno izgubili 2013. godinu, da je bila katastrofalna po svim mjerilima i da će iduća, izborna, biti višestruko bolja i sretnija pod uslovom da pravi ljudi dođu na prava mjesta. Pravi ljudi, zavisno od govornika, nalaze se u SDP-u, SNSD-u, SBB-u, SDS-u i HDZ-ovima i oni bi, valjda, trebalo da budu garancija da ne poželimo što prije zaboraviti i narednu 2014. godinu.
Ova što je na izmaku nije bila loša zato što je u sebi imala "nesretni" broj 13, nego zato što su prethodni opšti izbori i njihov rezultat složili politički mozaik tako da su se stranke bavile isključivo prekompozicijama u vladajućoj većini. Stalnim promjenama u vlasti i zvanično je priznato da je pobjednicima prioritet jedino razmještanje svojih ljudi u javna preduzeća, institucije, agencije i zavode. Nakon objave (nepotpunih) podataka o astronomskim mjesečnim primanjima više nije tajna da je direktorsko mjesto mnogo važnije od javno proklamovanih ciljeva zaštite nacionalnih i građanskih interesa. Uz direktorske pozicije idu i javne nabavke i silni kapitalni projekti, a u njih valja ubaciti svoje ljude. Bude li opštih izbora u predstojećoj 2014. godini, biće nam potrebno mnogo sreće da sačuvamo zdrav razum u bespoštednoj političkoj borbi za nove mandate u institucijama koje još dugo neće služiti biračima, nego rijetkim sretnicima. *