Nije ništa neobično u savremenim demokratskim društvima, a to koliko su ona uistinu demokratska i šta uopće znači danas sama riječ demokratija, ostavićemo za neko drugo razmatranje, da stvarni pobjednik na izborima, onaj čiju je političku platformu i program podržala većina biračkog tijela, ne postane, istovremeno, nosilac buduće vladavine, što bi po uzusima demokratije bilo nužna konzekvencija izbora.
To je jedno od prokletstava te demokratije, a posebno one koja je multistranačka, tj. koja nije samo dvostranačka. Amerikanci su, stvarajući svoj politički sistem (Jaferson), uveli predsjednički sistem i izbor predsjednika države je ujedno bio i izbor stranke ili političke grupacije, ideologije, politike i interesa, koji će vladati sljedeće četiri godine.
Europski narodi su, vođeni negativnim iskustvima katastrofalnih posljedica individualnih ličnih vladavina, od onih koje su provodili apsolutni monarsi i imperatori do onih koje su uzurpirali ili od birača dobijali diktatori raznih vrsta, formirali sistem multilateralne demokratije, u kojem je moguće, kao primjerice kod nas, da postoji stotinu stranaka i da je barem dvadeset od njih u situaciji da na neki način određuju ko će dobiti pravo da vlada.
Često se tu radi o minornim i po političkim ambicijama opasnim strankama, ali koje u naknadnim izborima, onim koji se vrše nakon legitimnih i legalnih izbora, treba da korigiraju volju naroda i često puta daju vlast onima koji su izbore i politčki i moralno izgubili. Takvo stanje omogućava da se izvrši eskamocija ili zabacivanje u stranu, učini nedjelotvornim stvarni politički rezultat izbora i davanje povjerenja za vladavinu određenom konceptu i programu vladavine i onom političkom stavu, odnosno stranci koja ima najviše povjerenja među biračima, da ona formira vladu.
Kad se uzme u obzir naš balkanizam, a to ovdje uopće nije geografska ili kulturnohistorijska metafora nego stvarni kvalifikativ, tj. kada se uzme u obzir tradicija kupovine svega i svačekga, pa i ljudi i njihovih uvjerenja, onda je moguće da stranka koja je izgubila izbore, a to su u ovom sluačju i Srpska Radikalna Stranka i Demokratska Stranka Srbije, dobiju vlast. Kad bi bilo iole neke časti i poštenja, kad bi se uvažavali politički rezultati izbora i politička logika biranja uopće i kad bi se poštovala stvarna volja biračkog tijela, onda bi Tadić morao, kao predsjednik Republike Srbije, odabrati mandatara vlade iz redova demokratske koalicije i omogućiti mu da mimo pritisaka i prejudikcija, mimo uplitanja kriminogenih tajkuna, tajnih službi i drugih vanpolitičkih i oficioznih faktora, formira vlast, predloži program i sastav vlade parlamentu na usvajanje. Sve druge kombinacije bi mogle dolaziti u obzir tek nakon što bi ova inicijativa i pravo stvarnog političkog pobjednika da pokuša da sastavi vladu, jer su izbori bitno politički čin, bili osporeni u parlamentu, a ne kroz zakulisne i netransparentne igre.
Međutim, kod nas ništa ne znači fer-plej, nikakvu ulogu nemaju dobri demokratski običaji i praksa, ne poštuje se volja birača, ne poštuje se pravo prvenstva određene stranke ili grupacije nastalo na temelju najboljeg izbornog rezultata, a vlast se nastoji dobiti po svaku cijenu, bez obzira što je iz cjelokupnog konteksta jasno da je pravo na njeno vršenje i moralno i demokratski potpuno izgubljeno. Zbog čega do toga dolazi i šta je u pitanju?
Ko god je pratio srpsku političku scenu i to ne odnedavno, nego od samih njenih početaka u 19. vijeku, mogao je primijetiti da je na njoj vleiku ulogu uvijek imala mešetarska, a ne politička sposobnost onih koji su pretendirali na vlast. Kupovina je bila u samom začetku nastajanja moderne Srbije i to aktom kupovine najpovoljnijeg ugovora o autonomiji koju je vješti knjaz Miloš Obrenović izvršio na porti. Od tada je princip da se dolazak na vlast ne može mjeriti političkim ili moralnim načelima nego pragmatičkom vještinom, bio ugrađen u srpsku politiku i ona je cijelo proteklo vrijeme slijedila taj princip. Snage koje su nastojale da srpska politika izađe iz tog začaranog kruga u kojem cilj opravdava sredstvo, nisu do sada, sve do pojave Zorana Đinđića na politčkoj sceni i do njegovih nasljednika, imale ni priliku ni značajno djelovanje na ukupnu profilaciju srpske politike.
Zbog toga je u Srbiji moguće da usko sarađuju radikali i demokrati i da se svagda nađe jedna prazna fraza, kao što je to svagda bila fraza o nacionalnom interesu, spasu nacije ili države, a iza čega se svagda pojavljivala samo puka želja za vlašću koja, naravno, nikad nije donosila rezultate, i istina je, koja se može egzaktno provjeriti, da su i nacija i država svagda iz takvih političkih avantura, vladavine takvih spasilaca nacije i države, izlazile slabije nego što su ranije bile. To je jasno dokazala i vladavina Slobodana Miloševića i ona Vojislava Koštunice.
Danas je sasvim jasno da bi eventualni ponovni dolazak na vlast radikala i Koštuničinih demokrata značio veliki nazadak za Srbiju. Zbog čega i u kom smislu bi to značilo nazadak za Srbiju u sadašnjem momentu?
Srbija se, kako je to poznato, u ovom momentu suočava s jednim od najvećih problema u svojoj cjelokupnoj historiji. Ona gubi dio svoje državne teritorije i to voljom nekih velikih sila, prije svega. Tu je svakako manje bitno ono što je težnja Albanaca, jer historijsku težinu ima upravo ta volja, a ne težnja neke nacionalne grupacije.
To je veliki problem današnjeg svijeta i okolnost da takva odluka jedne velike sile nije rado prihvaćena i da joj se suprotstavljaju neke velike sile, daje Srbiji šansu da spasi integritet svoje teritorije pod određenim mogućim uvjetima.
Za pravilan odnos prema tom pitanju valja znati i to da je problem Kosova nastao ne samo kao proizvod želje Albanaca i volje jedne velike sile, nego i kao posljedica godinama pogrešno vođene srpske politike u regiji u cjelini i prema Kosovu posebno.
Zbog toga je odgovor na nastalu situaciju moguće naći samo u jednom sasvim novom odnosu prema ukupnoj političkoj i historijskoj poziciji Srbije i Srba uopće i uvažavanjem nastalih okolnosti u svijetu i Europi posebno, gdje se Srbija nalazi i u okviru koje će svakako ostati i morati da nađe svoje mjesto.
Politika koju je ponudio Koštunica i osobito ona koju su ponudili radikali, a oni neće odustajati od svojih stavova zbog činjenice da su u kombinaciji vlasti koja će se oslanjati na radikale i demokrate pod vođstvom Koštunice, oni svakako najbitniji dio te političke strukture i da nemaju razloga da od svojih stavova odustaju, diskvalificira umnogome ambicije Srbije da igra značajniju ulogu u regiji i u Europi. Oslanjanje samo na Rusiju, što je drugi moment te politike, može biti dvosjekli mač.
Rusija je svakako značajan faktor današnje političke situacije i svjetskih odnosa. Ali i Rusija ima granice koje se sastoje u činjenici da je detant i dalje osnovna formula odnosa među velikim silama zapadnog svijeta i Rusije i da granice koje su time definirane ni ona neće nikada moći preći. To znači da bi Srbija mogla rizikovati da bude shvaćena kao ruski placdarm na Balkanu i zemlja izvan sfere koja je definirana općom europskom politikom mira i bezbjednosti.
U toj politici, a ne u pokroviteljstvu Rusije, Srbija mora tražiti puteve očuvanja svojih legitimnih državnih interesa. Zbog toga je bitno da načelo legitimacije bude striktno poštovano i u ovom času i u kontekstu poslijeizborne situacije u Srbiji. Legitimaciju za vladavinu ima demokratski blok koji predvodi Tadić i to je ne samo politička nego i moralna, ali i strateški bitna istina današnje Srbije.