Prvi hrvatski predsjednik dr Franjo Tuđman svojedobno je svečano zahvalio dragom Bogu što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka. Moglo bi se reći da ja nisam te sreće, ali sreća nema ništa s tim. Kao osvjedočeni ateist bolje valjda nisam ni zaslužio. Franjo Tuđman kao veliki Hrvat i katolik svoju je sreću zaslužio i ima Kome zahvaliti. Ja, eto, ne mogu Bogu zahvaliti što mi žena nije Srpkinja.
U posljednjem broju opskurnog zadarskog tjednika ingenioznog naziva "Hrvatski list", ugledni hrvatski hrvatolog Gojko Borić na šest je stranica objavio opsežnu znanstvenu studiju o najvećim hrvatskim kroatofobima i srbofilima, mrziteljima svega hrvatskog i dragim gostima Beograda, od Miljenka Jergovića i Igora Mandića do Jagode Buić i Gorana Babića.
"Najzadrtiji je u ovom nizu beogradskih Hrvata splitski pamfletist i nadriknjiževnik Boris Dežulović", piše gospodin Borić, velikom fotografijom osnažujući moje uvjerljivo prvo mjesto na listi najzadrtijih kroatofoba i srbofila.
Osjetio sam kako mi uz kičmu stupaju trnci, svaka se srpska dlaka na mojim srpskim rukama naježila od gordosti i ponosa, i jedva sam dočekao pročitati kako sam i čime zaslužio titulu najzadrtijeg hrvatskog antihrvata. Bit će to sigurno moje ustrajno, dvadesetogodišnje antihrvatsko djelovanje, feralovska biografija, pedantno bilježenje svakog hrvatskog zločinčića nad Srbima, patološka mržnja prema Crkvi u Hrvata, ima toga u mojoj biografiji za počasno članstvo u Srpskoj akademiji i čin četničkog pukovnika.
I što je od svega toga ugledni hrvatolog Gojko Borić naveo kao najveću moju zaslugu za titulu "najzadrtijeg" hrvatofoba i srbofila? Tek činjenicu da je Dežulović "srpski zet i od prije nekoliko godina živi u svome Beogradu"!
Moj je srpski ponos naglo opao i zamijenio ga je autentični srpski gnev. Sve što sam u ovih dvadeset godina uradio za gospodina Borića nije ništa vrijedno, džabe sam dva desetljeća punio "Feralove" i "Globusove" stranice bolesnom mržnjom prema Hrvatima i Hrvatskoj, zalud sam o Lori, Pakračkoj poljani i Jasenovcu ispisao više stranica od Viktora Novaka, zaludu sam o Thompsonu i ustašama ispisao više stranica od Milana Bulajića i uzalud spjevao mahabharatu sotonskih stihova o hrvatskoj crkvi - sve to jedva da bi bilo dovoljno za redak u studiji o najvećim hrvatskim srbofilima da nisam na kraju povukao očajnički potez, preselio se u Beograd, postao srpski zet i "najzadrtiji među beogradskim Hrvatima".
Ugledni hrvatolog o tim stvarima, međutim, zna više od mene. Zapravo, čini se da o tome svatko zna više od mene.
"Svatko zna", podsjeća tako gospodin Borić, "da su srpski zetovi posebna kategorija srpskih nacionalista koji žele biti veće Srbende od Šumadinaca, kako bi dokazali 'opravdanost' svoga bijega iz jedne u drugu naciju."
Možda - ne želim proturiječiti znanstvenom autoritetu gospodina Borića - možda je zaista tako, možda su Šumadinci zaista najveće Srbende, možda su stvarno još samo srpski zetovi veće Srbende od njih, ali ako je uistinu tako, to opasno dezavuira i dikreditira sve antihrvatske napore hrvatskih Srbendi, od Miroslava Krleže do Igora Mandića. Nekad je, eto, trebalo ispisati cijelu jednu bibliografiju na srpskoj ekavici, voditi po časopisima i kongresima žestoke rasprave, ozbiljan trud i cijeli život trebalo je uložiti da bi se zaslužila titula hrvatskog izdajnika i srboljupca, a danas je, po Borićevoj definiciji, dovoljno preseliti se u Beograd i oženiti se sa Srpkinjom.
Bit će da je to stoga što ja ne razumijem nacionalnu biologiju. Profesor Borić objasnio je tu stvar davno, ima tome više od deset godina, u "Slobodnoj Dalmaciji": "Nedavno sam na simpoziju o mržnji u Hrvatskom novinarskom društvu čuo jednog mladića kako veli da je za njega seksualni osjećaj važniji od nacionalnog osjećaja. Možda to vrijedi za njega, ali on se time mislio narugati svima onima za koje je pripadnost nekoj naciji nešto posve prirodno. Seksualni nagon imaju i majmuni."
Neki bi ignorant gospodina Borića mogao upitati kako je to točno nacionalni osjećaj prirodan, ako ga nemaju majmuni? Možda se Gojko Borić time mislio narugati svima onima za koje je seksualni nagon nešto posve prirodno. Nacionalni osjećaj, naime, imaju i Srbi.
U tome, međutim, i jest kvaka. Srbi, baš kao i majmuni, nemaju nacionalni osjećaj, već samo seksualni nagon. Hrvati, sa druge strane, nemaju seksualni nagon - ono što majmune i Srbe odvaja od ljudi - već razvijeni nacionalni osjećaj. Nacionalni osjećaj u Hrvata je vrlo izražen, u prosjeku dugačak osam centimetara, a kad su naročito uzbuđeni, poput profesora Borića, zna dosegnuti i cijelih jedanaest. Kod Srba - naročito kod Srbendi poput mene, koji umjesto nacionalnog imaju seksualni nagon, pa vode ljubav, a ne rat - nacionalni se pak osjećaj nikad nije razvio: oni, baš kao i majmuni, između nogu imaju obični penis, evolucijski atavizam kojim zbijaju glupave i neduhovite pošalice o Hrvatima kao nacionalnim manijacima.
Tu leži objašnjenje Borićeve hrabre teze o meni kao najzadrtijem hrvatskom srbofilu, izvedene iz matične knjige vjenčanih - prava Srbenda nema nacionalni osjećaj - džabe im sve ekavske bibliografije, rasprave, intervjui, eseji i srbofilske deklaracije - već samo seksualni. Srbin se ne postaje jednostranom odlukom, poput Ive Andrića, već seksualnim putem: zato je srpski zet veća Srbenda od Šumadinca, koji je Srbin samo zbog toga što su mu otac i majka Srbi, dakle potpuno slučajno. Dočim Hrvati, za razliku od Srba i majmuna, pažljivo biraju roditelje. Ukratko - kako sam ja shvatio poantu Borićevog ogleda - Hrvat se rađa, a Srbin jebe.
Nakon čega meni - majmunu, Srbendi i najzadrtijem od svih hrvatskih kroatofoba i srbofila - ostaje samo zahvaliti dragom Bogu što mi je žena Srpkinja.