Američka administracija pokreće inicijativu u vezi s reorganizacijom Federacije BiH, javljaju ovih dana mediji, sa ciljem da taj entitet bude ustavno prepakovan kako bi bar malo bio fukcionalniji.
Kako je navedeno u izvještajima sve su opcije u igri, da bude smanjen broj kantona, da dođe do njihovog objedinjavanja, da budu formirane zajednice opština ili ko zna šta još i da se kroz čitav taj paket dođe do rješenja koji bi omogućio ravnopravan status Hrvata u tom entitetu.
Čitav proces bi, navodno, trebalo da se odvija u nekoliko faza, a u jednoj od njih je i predviđena međunarodna konferencija koja bi upakovala sve prijedloge i dala u širu javnu raspravu. Ta neka nova Federacija mora biti rezultat dogovora domaćih aktera i svi moraju biti zadovoljni novim rješenjima, moto je pod kojim se ulazi u taj proces.
Nikakvi datumi i rokovi se još ne znaju, ali jedno je sigurno, prema tvrdnjama sarajevskih medija, formiranje trećeg entiteta, u kojem bi Hrvati bili dominantni ili nešto slično što mi moglo na njega asocirati, ne dolazi u obzir.
Priča u vezi s potrebom rekonstrukcije Federacije BiH stara je, koliko me sjećanje služi, koliko i sama Federacija, koja je nastala ratne 1994. godine u Vašingtonu. Taj sporazum je prvenstveno imao za cilj vojno da stabilizuje i ojača do tada zaraćene Armiju RBiH i HVO te se i nije puno vodilo računa o nekoj budućoj efikasnoj administrativnoj cjelini. Prema shvatanju tadašnjeg njenog rukovodstva ona je u stvari trebalo da bude nekakvo prelazno rješenje, ali je Dejtonskim sporazumom ustavno cementirana kao ravnopravan entitet sa Republikom Srpskom.
Izvorno nazvana Bošnjačko-hrvatska, a kasnije samo Federacija BiH, sastavljena je iz deset kantona, od kojih su etnički mješovita, a to su Srednjobosanski te Hercegovačko-neretvanski kanton, dok su u ostalim kantonima uglavnom dominantni ili Bošnjaci ili Hrvati.
Politički gledano, Hrvati su načinili veliki kompromis pristajući da ukinu Republiku Herceg Bosnu, koja je, kao Republika Srpska, i dio tadašnje Republike BiH pod kontrolom Armije RBiH, imala koliko-toliko stabilnu vlast, s pravosudnim sistemom i vlastitom vojskom i policijom kontrolisala teritorije sa većinskim hrvatskim stanovništvom.
Evo, osamnaest godina poslije, često se u javnosti postavljaju pitanja zašto je tada Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske, prisilio rukovodstvo Herceg Bosne da se samoukine? Razloga je, vjerovatno, mnogo, a glavni je bio vojna pomoć koju su Amerikanci obećali Hrvatskoj.
Glavni uzrok neefikasnosti leži u potpunom nezadovoljstvu hrvatskog naroda svojim položajem u Federaciji, jer je perfidnim i upornim političkim igrama vremenom doveden u poziciju nacionalne manjine
Današnji problem fukcionisanja Federacije ne može se isključivo gledati kroz brojeve, to jeste bitno, ali nije presudno u njenom fukcionisanju. Teza u vezi s ekonomskom neodrživošću, te kako ona troši više od 60 odsto budžeta na birokratiju, kako ima jedanaest vlada i oko sto ministarstava forsira se iz sarajevskog političkog kruga, a često se ubacuje u kontekst i čitave BiH, opravdavajući sa tim svoje zahtjeve za daljom centralizacijom institucija i unitarizacijom.
Glavni uzrok neefikasnosti leži u potpunom nezadovoljstvu hrvatskog naroda na svoj položaj u Federaciji, jer je perfidnim i upornim političkim igrama vremenom doveden u poziciju nacionalne manjine, a čak i predstavnike na fukcije garantovane Ustavom mu biraju Bošnjaci kao većinski narod.
Današnja Federacija je u svojoj suštini bošnjački entitet u kojem su Hrvati svedeni na remetilački faktor u nekoliko kantona. Istina, za takav položaj nije kriva isključivo bošnjačka politička elita, već i nepostojanje nacionalne platforme kojom bi bili definisani osnovni principi u vezi s kojima se slažu sve relevantne političke snage hrvatskog naroda u BiH.
S druge strane, i politika zvaničnog Zagreba godinama se odnosila prema Hrvatima u BiH ingnorantski, pogotovo se to odnosi na bivšeg predsjednika Stipu Mesića, koji je svoje partnere i sagovornike tražio i nailazio isključivo u Sarajevu, dok je Mostar i Hercegovinu zaobilazio sa istom odbojnošću kao i Banjaluku i Republiku Srpsku.
Više pažnje na položaj Hrvata u BiH posvetio je aktuelni predsjednik Ivo Josipović tek nakon što je u Federaciji formirana platformaška vlada koja je u potpunosti zaobišla legitimne predstavnike hrvatskih stranaka zamijenivši ih minornim HSP-om i privatnom strankom porodice Lijanović. Problemi sa kojima se susreću Hrvati u ostvarivanju svojih garantovanih prava dobrim dijelom su postali vidljivi i u međunarodnoj zajednici koja je shvatila da se oni jednostavno ne mogu više gurati sa strane.
U tom kontekstu ukoliko američka inicijativa za reformom Federacije ima za cilj da prvenstveno nađe odgovor kako obezbijediti ravnopravan pložaj Hrvata u institucijama tog entiteta, kako im garantovati da će moći imati ista prava kao i Bošnjaci bez obzira na malu brojnost i da kroz tu reformu ujedno bude smanjen i glomazni birokratski aparat, onda je ona svakako ne dobrodošla već dobro zakasnila, ali neophodna.
E, sad, kako se to može u praksi i ostvariti bez, blago rečeno, unutrašnjeg "teritorijalnog" razgraničenja i formiranja ne trećeg entiteta već administrativne jedinice koja bi imala zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, što u suštini žele relevantne hrvatske stranke tek treba da se vidi. Po dosadašnjem iskustvu ići će to veoma, veoma teško.