Ima mnogo razloga da govorimo o bolesnom javnom mnjenju. Ono je kod nas bolesno na smrt. A bolest javne svijesti jednog društva je, dakako, bolest samog tog društva. Nije naše javno mnjenje oboljelo, ono se rodilo bolesno.
Zato možemo pobrkati njegovo bolesno stanje sa njegovim normalnim stanjem, a tu leži najveća opasnost. Bolest javnog mnjenja jeste nešto što kod nas tek treba otkriti, to nije nešto očevidno nego ljude u to treba uvjeriti, a to se može učiniti jedino tako da se upućuje na neko stanje javne svijesti koje kod nas nikad nije ni postojalo. Nasuprot tome, velika je zabluda ukazivati na mane postojećeg stanja javne riječi pozivanjem na čvrste norme komunikacije i političku kulturu socijalističkog režima, iako to u našem kolektivnom pamćenju može izgledati kao daleko bolje, ako ne i uzorno stanje. Možda je ipak još gore ne vidjeti ništa posebno loše u današnjoj kulturi javnog raspravljanja i unaprijed se pomiriti s tim da upražnjavanje slobode govora mora imati mnoge mane. U stvari, trebalo bi reći da se nalazimo u lošem stanju koje nikad nije bilo bolje, tako da nam se može činiti da je sasvim dobro.
Ako ima neki veliki problem sa javnom sviješću, a tvrdimo da ima, onda bi to morao biti neki problem sa neznanjem ili neka prepreka u komunikaciji. I doista, kada bolje pogledate ima tu nešto što bi svi trebali znati, a gotovo niko ne zna. Svi već odavno znaju da je prelazak ka demokratiji takođe i prelazak na tržišnu privredu i da podrazumijeva različite mukotrpne procese poput razvlašćivanja države i privatizacije. Svi već znaju da je bitan preduslov takođe višepartijski parlamentarni sistem ili uvođenje pravno-političkog poretka koji će jamčiti vladavinu zakona i ostvarenje ljudskih prava. Ali za većinu građana ove zemlje ostaje još sasvim zagonetno zašto se demokratija u svom uzornom obliku najčešće označava kao liberalna ili deliberativna demokratija. A to znači da se ne zna šta bi to trebalo da se uradi u politici ili društvu da bi se postigao takav uzorni oblik demokratije. Tu onda leži opasnost da se postojeće stanje političke kulture poistovjeti sa poželjnim, što je svakako za one koji su se domogli državne vlasti veoma poželjno.
O zagonetnom ili nedokučivom značenju riječi `liberalno` i `liberalizam` već smo dovoljno pisali. A sada bi trebalo nešto reći o onome što demokratiju čini istinskom, a to je deliberacija. Ova latinska riječ - a demokratija ima dugu tradiciju koja nas vraća Grcima i Rimljanima - znači najprije odmjeriti na vagi, odvagati, pa stoga i promisliti, odmjeriti sve argumente (i one za i one protiv), zajedno odlučiti, vijećati. Ista riječ se koristi i za samu odluku koja je donesena u vijećanju s drugima. Dakako da demokratija predstavlja takvo vijećanje sa drugima, zajedničko odlučivanje. Kod nas od samih početaka modernog političkog života vlada populističko shvaćanje demokratije po kojem je to ono političko uređenje u kojem `narod odlučuje o svim najvažnijim pitanjima`. A narod dobro zna šta hoće i nikad se ne koleba o najvažnijim potrebama svog života. E sad, pošto u modernim državama, koje su mnogo veće od nekadašnjih antičkih gradova u kojima su svi građani mogli neposredno odlučivati o svemu što ih se tiče, mora neko da odlučuje u ime građana, onda u populističkoj demokratiji glavnu ili presudnu riječ u javnosti dobivaju političari koji tačno znaju šta treba da odluče. Oni hoće upravo ono i samo ono što narod hoće. Oni se predstavljaju kao neposredan izraz narodne volje, kao `narodni poslanici`.
Zašto narodni poslanici u populističkoj demokratiji ne mogu razgovarati, uistinu politički raspravljati, vijećati u mukotrpnom odmjeravanju suprotstavljenih argumenata? Zato što oni svoj mandat predstavljaju, a često i izričito definišu, kao `imperativni mandat`. A to znači da se ovi poslanici pojavljuju u političkim forumima odlučivanja samo kao prenosioci već donesenih odluka, onih najvažnijih odluka koje je narod već donio. U imperativnom mandatu poslanik samo izvršava volju naroda i ništa sam ne odlučuje. Zato takva `neposredna demokratija` predstavlja perfidan način rušenja političkih institucija iznutra. Navodne odluke su donesene prije političkog procesa, a tamo gdje bi trebalo da se odlučuje, e tamo se odluke samo ustanovljuju i usaglašavaju. Titovski delegatski sistem je sadržavao takav mehanizam odlučivanja, zapravo `prazni hod` demokratije. To je bilo moguće ne zato što je narod tačno znao šta hoće nego zato što su sve glavne odluke bile donesene - u uskom krugu političkih vođa. Pokazalo se da neposredna demokratija uvijek podrazumijeva suverene vođe čije odluke se nikako ne mogu preispitati i osporiti u demokratskim javnim forumima. Tvorcima američke demokratije, kao što čitamo u čuvenim Federalnim spisima, bilo je od početka jasno da je imperativni mandat protivan načelima demokratskog odlučivanja, jer uskraćuje slobodu odlučivanja upravo onima kojima je ta sloboda u najvećoj mjeri data.
Moglo bi se reći da je u neposrednoj demokratiji u kojoj `narod sam odlučuje` suverenost pokradena od naroda. Ona je vraćena onome od koga je u modernim političkim revolucijama teškom mukom bila oduzeta. Na mjestu monarha od kojeg je narod prisvojio svoju modernu političku suverenost pojavio se narodni vođa koji je jedini neprikosnoven u svojim političkim odlukama. Dok je monarh nekada svoju suverenost posuđivao od samog Boga, jer ga je predstavljao na ovom svijetu, sada narodni vođa svoju suverenost posuđuje od naroda - i gotovo nestaje na ovom svijetu.
Politički pluralizam u BiH, umnožavanje političkih partija, donio je sa sobom i umnožavanje političkih naroda. Tako je bilo moguće da se uglavnom sačuva neposredna demokratija prethodnog režima, iako je uveden višepartijski sistem. Političari i dalje hoće samo ono što je narod odlučio, a ako se duboko razlikuju u svojim opredjeljenjima, onda nema rasprave: onaj koji drugačije misli ili ne zastupa naš narod ili zastupa tuđi narod. Zato se u javnom mnjenju stalno otkrivaju i progone neprijatelji, oni s kojima se nipošto ne može politički vijećati. S druge strane, među onima koji uspijevaju razgovarati, sloga neprestano raste. Zato smo umjesto jedne dobili najmanje tri narodne demokratije. Računajući i izdajice naroda: najmanje tri puta dvije demokratije. Tako je kod nas demokratija postala glavni razlog protiv višenacionalne zajednice.