Nije sporno da je već više decenija pitanje statusa jedno od ključnih pitanja. Otuda mnogi vjeruju da će razrešenje pitanja statusa biti ključan element stabilizacije mira. Međutim, istorija nas uči da se mir ne može postići ako se jedino rešava pitanje statusa, a zanemare standardi života u datom entitetu ili državi, da se mir ne postiže ako se rešava samo status jedne nacionalne zajednice ili jednog entiteta. Posebno nije nužno da se status rešava tako što se gradi nova država.
Izgradnja države je deo procesa stabilizacije mira, ali nije, barem u primeru svih mirovnih opreacija na zapadnom Balkanu, bila neophodan deo. U većem broju slučajeva se ne dozvoljava izgradnja države već se ide ka izgradnji funkcionalnih institucija unutar teritorijalnog okvira u kome je kriza izbila. Primeri za to su Hrvatska. Makedonija i Bosna i Hercegovina. Biće da je Kosovo, zaista, poseban slučaj, jer je pitanje njegovog statusa rešeno na poseban način uz zanemarivanje mnogih posledica uključujući i to da se time rešava i pitanje statusa Srbije.
Činjenice da je od 17. februara 2008. godine započeo proces uspostavljanja nove institucionalne i političke realnosti, na Kosovu je osnažila iluzija mnogih Albanca sa Kosova ali i iz Makodnije da su "izabranici Zapada". Naravno, ova iluzija dobro dođe kao opijum i kao beg od surove stvarnosti u kojoj žive. No, postavlja se pitanej šte će biti kad prestane opijumsko dejstvo i kad se pokaže da međunarodna zajednica nije škrta samo kada se radi o upotrebi vojnih kapaciteta, a da je sve drugo biznis. U biznisu, naravno, novac u određenoj količini stiže, ali se i vraća odakle je došao. U stavrnosti, bespovratna pomoć je izuzetak, a krediti pravilo. Na euforiji i trijumfalizmu ne gradi se socijalni mir, te to neće pomoći ni u slučaju Makedonije.
Za sada nadu uliva to što je u nekoliko nedelja posle 17. februara 2008. godine javnost suočena sa dve vrste reakcija: dok su Albanaci širom zapadnog Balkana i u zemljama u kojima živi njihova dijaspora slavili proglašenje nazavisnog Kosova, dotle su Srbi na Kosovu, u Srbiji, posebno u Crnoj Gori i Republici Srpskoj i u nekim zemljama u kojima živi srpska dijaspora protestovali.
Iz slika nasilja koje su dolazile sa protesta Srba na severu Kosova i u Beogradu moglo se zaključiti da šireg nasilja, pa ni rata neće biti. Međutim, to ne opravdava zaključak američkog podsekretara Dana Frida da stabilnmost zapadnog Balkana nije ugrožena. Najverovatnije je da će biti značajnih negativnih unutrašnjepolitičkih posledica kao i usporavanja procesa evroatlantskih integracija pogođenih država, pre svega Srbije i Makedonije. Nema razloga za sreću u tome što, eto, Albanci nisu koristili nasilje.
Tačno je da, za sada, Makedonija nema niti će imati dubljih neposrednih bezbednosnih problema s priznavanjem nezavisnosti Kosova, jer je za sada verovatno da će albanske vođe tražiti rešenje svog statusa unutar Makedonije. Ova ocena je predstavljala i osnov zvanične politike Vlade Makedonije. Međutim, istovremeno postoje dva straha od toga da Albanaca mogu da otkažu poslušnost valstima Makedonije i da svoju lojalnost poptuno usmere samo ka Kosovu. Postoji strah i od prevelikog udaljavanja od Srbije, koja bi mogla da indirektnim sankcijama dugoročno uspori "evropsku perspektivu" Makedonije. Uz to, značajana je podela u javnom mnjenju koja ide po liniji etničke pripadnosti. Dok je većina Albanaca u Makedoniji za priznavanje nezavisnosti Kosova, dotle je većina Makedonaca i drugih Slovena koji žive u Makedoniji protiv. Zato je očekivanje bilo usmereno na to da Makedonija dobije pozive za NATO-a i da se tako izbegne pad Vlade koji je podstaknut i jednostranim proglašenjem nezavisnosti Kosova.
Dakle, pokazalo se da destabilizacija Makedonije ili Srbije, Bosne i Hercegovine nije jedino rezultat nedovoljnih unutrašnjih demokratskih kapaciteta ovih društava. Naime, u Makedoniji je politički proces u osnovi pod kontrolom SAD i EU, te je stoga verovatno da će snažna težnja Albanaca da se priključe "braći s Kosova" biti "kontrolisana" i ostvarivana pritiskom na dalje institucionalne i ustavne promene.
Ali, činjenica je i to da se Makedonija, posle sedam godina oporavka od oružanih sukoba i krize iz 2001. godine i tri godine pošto je postala kandidat za članstvo u EU, našla pred ozbiljnim problemima.
Posle parlamentarnih izbora leta 2006. godine i stvaranja druge postkonfliktne vlade započela je obnova međuetničke neravnoteže, odnosno najuticajnije albanske partije nisu ušle u Vladu Makedonije. Međutim, prava politička katastrofa je stigla u obliku vesti da je samit NATO u Bukureštu, početkom aprila ove godine, završen tako što Makedonija nije pozvana u članstvo NATO-a zbog sukoba sa Grčkom oko imena.
NATO ovom svojom odlukom nije podržao građane Makedonije u njihovom skoro očajničkom višedecenijskom naporu da izbegnu rat i da sačuvaju državno jedinstvo. To što je Makedonija mogla da bude dobar primer Kosovu, pa i Bosni i Hercegovini, nije bio dovoljan motiv NATO-u da pozove Makeodniju u svoje članstvo. Otuda su kriza i pad Vlade Makedonije rezultat podeljene odgovornosti i slabosti Vlade Makedonije da odgovori na zahtev Albanaca za priznavanje nezavisnosti Kosova, ali i neuspeha Vašingtona da obezbedi Makedoniji poziv za članstvo u NATO-u, na sastanku NATO-a u Bukureštu. Potvrdilo se da unutrašnja slabost Makedonije i slabost pristupa SAD i EU ovom problemu stvaraju uslove da spoljni činioci (poput Grčke) doliju ulje na tinjajuću vatru.
Imajući sve to u vidu, ispada da bi se mir u Makedoniji mogao održati samo ako bi novi izbori stvorili prostor da Makedonija formira "vladu državnog jedinstva", koja bi usvojila ustav u kome bi se na tragu Ohridskog sporazuma dala visoka prava Albanacima, ali i priznala nezavisnost Kosova i postigla kompromis sa Grčkom oko imena, pri tome, najverovatnija kompromisna forumula je "Skopska Makedonija".
Međutim, ukoliko bi se dogodilo da zbog fragmentiranosti političkog tela slovenskih Makedonaca nova vlada ne bude "vlada državnog jedinstva", nije isključeno da Albanci, uz podršku sponzora nezavisnosti Kosova, pribegnu vaninstitucionalnom pritisku koji im je inače, 2001. godine, doneo dvostruki uspeh: Vlada Makedonije je potpisala ugovor s NATO savezom i izbegla mogućnost kineskog veta na ostanak vojnika SAD u Makedoniji i postignut je Ohridski sporazum, koji je unapredio položaj Albanaca.